Oznaka: književnost

Ovisnik o kupnji knjiga

Da, zadnjih dva-tri mjeseca sam postao ovisnik o kupnji knjiga vjerskog sadržaja, a u zadnje vrijeme i knjiga poput kuharica. A moram priznati da pomalo kupujem i neke časopise. Jer uhvatila me je neka želja da se i na taj način pokušam kroz te vjerske tekstove približiti Nebeskom ocu. A i pokušati malo osnažiti svoju vjeru, na čemu stalno moramo raditi. Jer čitajući te vjerske tekstove je jedan od dobrih i lijepih načina da pokušamo postati bolji vjernici. Naravno tu je i molitva, dobra djela, ljubav i slične stvari koje nas mogu uraditi boljim ljudima i vjernicima.

Kako sam zadnjih mjeseci, a možda i duže, osjećao neki poziv i zov prema vjeri, prije nekih dva mjeseca sam počeo da polako kupujem neke vjerske knjige i časopise. Sa željom da kroz čitanje tih knjiga i časopisa pokušam malo više naučiti o vjeri. Najprije sam osjećao poziv i zov za Islamskom vjerom. I te knjige sam počeo polako i sramežljivo kupovati. Da kroz njih se pokušam naučiti nešto o Islamskoj vjeri. I moram priznati da sam dosta naučio. A i još uvije učim, jer nisam stigao da još sve pročitam. Jer u tome me sprečavaju životne obaveze. I moram priznati da sam uživao u tome. Jer sam kroz čitanje tih knjiga polako sve više ulazio u svijet Islamske vjere.

A negdje krajem prošle godine sam polako počeo da kupujem knjige iz kršćanske vjere. A i časopise također. I tu sam, priznajem, našao lijepo štivo za čitanje i razvoj svoje vjere. Jer obje vjere, i kršćanska i islamska vjera, su predivne vjere. U kojim možeš puno toga lijepog naučiti.

A zadnjih nekoliko tjedana sam polako počeo polako i sramežljivo da kupujem i neke časopise i knjige iz područja kulinarstva i kuhanja. Kako živim sam, prisiljen sam si i sam kuhati. Te sam se nekako odlučio i odvažio na neku nabavku kuharica i sličnog, da ih njih pokušam da naučim nešto više o kuhanju. A i možda i pokoji recept nekog jela kojeg bih pokušao pripremiti. Jer volio bih pokušati početi pripremati više vrsta jela koja bih si rado pojeo.

Lijepo je kupovati knjige, ali dosta je to skup hobi za naše male plače i penzije. Jer knjige su skupe i sve skuplje. Tako da je taj hobi sakupljanja knjiga i časopisa nije baš za svakoga. Ali ipak lijep, jer stvoriti jednu malu kolekciju knjiga iz nekog područja je lijepa aktivnost. I o tom hobiju i aktivnosti treba dobro razmisliti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Časopisi o biljkama i hrani

Do prije nekoliko godina znao sam si kupovati neke časopise o biljkama i hrani. A i neke časopise o zdravlju. Gdje sam nalazio zanimljive članke iz tih područja. I koji su mi pomogli da saznam više o nekom bilju ili pripremi neke hrane ili o nekoj bolesti. I uživao sam u tim časopisima. Ali na žalost, zbog financijske situacije, a i zdravstvene, sam morao privremeno prekinuti sa kupovinom tih časopisa. Koji mi stvarno nedostaju. Jer imali su predivne članke i fotografije.

Ovih dana sam malo pokušao raditi reda na jednom ormaru i polici. I naišao sam na te časopise. I koji su ponovno potaknuli u meni želju da ponovno pokušam početi čitati časopise da se podsjetim na neke stvari. A i da ponovno pokušam nabavljati te časopise i čitati ih. Jer u meni još uvijek tinja želja da se bavim nekim uzgojem biljaka, a i da pokušam skuhati neki recept iz nekog od tih časopisa. Mada više nemam uvjeta gdje bih uzgajao to neko bilje, ipak u meni još uvijek tinja želja za uzgojem biljaka. Ako već ne mogu više da se bavim uzgojem, barem da pokušam da uživam u čitanju o biljkama i inim stvarima. A što se tiče onih časopisa sa receptima da ih tako pokušam sakupljati. Sa nadom da će moji nasljednici pronaći te časopise i pokušati da ih nekako iskoristiti.

Da, volio bih da stvorim neku kolekciju nekih časopisa. Da ih imam u što većem broju po brojevima kojima su izlazili. Da jednog dana može netko uživati njima. Ako ta osoba postoji i ako će moji nasljednici znati to cijeniti. Ali što goda da bude nakon moje smrti, ipak bih volio da stvorim jednu takvu kolekciju časopisa. Da s vremenom tvore neku malu enciklopediju tog znanja iz područja koje pišu ti časopisi. Bio bi to zanimljiv hobi. Barem ja tako mislim. A i dosta razmišljam da ipak kod kuće pokušam da nešto počnem uzgajati od biljaka, pa da mi ti časopisi pomognu u savjetima oko uzgoja i korištenja. Mada živim u stanu, i više nemam neko zemljište gdje bih mogao uzgajati te neke biljke, ipak bih pokušao da na balkonu pokušam uzgojiti neke biljke za svoje osobne potrebe. Proljeće se polako bliži, i morao bih početi da razmišljam i o tome.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Pokušaji pisanja #003

Pisanje je predivna kreativna animacija. Sa pisanjem možeš da se kreativno izraziš. Biti kreativan. Moji tekstovi nisu baš kreativni. Ali se nadam da su dovoljno dobri da ih pročitate. I da vam pruže ono što vam pokušavam pisanom riječi izraziti. Volim pisati, tipkati po tipkovnici svog kompjutera. Ima nešto predivno u tom tipkanju po tipkama, koje ne mogu opisat. Kao da me to tipkanje po tipkovnici i tipkama pomalo smiruje i odmara. I dovlači misli od stvarnosti, da bar na malo zaboravim na nju.

Ne mora se pisati tekstove da se objave negdje. Možeš pisati za neko svoje zadovoljstvo. Glavno je da pišeš u svoje slobodno vrijeme, za neko svoje zadovoljstvo. Tako i ja pokušavam, da pišem i za neko svoje zadovoljstvo. Da izbacim iz sebe ono što me muči i da si olakšam svoju dušu. A i da pokušam pisanom riječi izraziti neke svoje misli. I tako ih pokušati sačuvati u pisanom obliku kao uspomenu. Da ako ih netko pronađe, može pročitati i sam procijeniti koliko sam dobar bio.

Pisanjem se može prenijeti i znanje i iskustvo. Nije samo lijepa književnost. Ne mora sve biti lijepa književnost. Već se prenositi znanje i iskustvo koje imam u sebi i oko sebe. Može kroz pisanu riječ ostati kao neka uspomena za iduće generacije koje tek dolaze. Da iz te pisane riječi mogu saznati i naučiti ono što smo mi znali. I to znanje dalje unaprijediti. Primijeniti u svom svakodnevnom životu. Te je i to jedan od lijepih gesta koje se mogu ostvariti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Pokušaji pisanja #002

Pisanje me pomalo opušta, pomalo nekako ispunjava. I kroz pisanje se ponekad izbacujem sve dobro i loše iz sebe. Pisanjem pokušavam se osloboditi nekih misli, koje govorom ne mogu izraziti. Kroz pisanje se pokušavam izraziti, jer kroz razgovor i govor ponekad se ne mogu izraziti dovoljno dobro. Nekako se lakše tako izražavam. Ne znam zašto je to tako, ali volim se kroz pisanje izražavati jer mi je tako lakše, nego li kroz razgovor. A i pisanu riječ obožavam.

Da, pisanje me dosta opušta. Priznajem to. I volim i obožavam da pišem. Jer pisanje može biti jedna lijepa aktivnost u slobodno vrijeme. Koja može opustiti čovjeka, a i ako ima smisla za to pomoći mu da se kroz taj način kreativno izrazi. I na mene nekako tako ispunjava i pomaže mi u životu. Da kroz neke tekstove izrazim i pokušam neke misli, doživljaje i ine stvari izraziti i izbaciti iz sebe. Mada svi ti tekstovi nisu za javnost. I ostaju samo zabilježeni na mom kompjuteru. I koje nikada ne ću objaviti. Ali ću pokušati neke tekstove ipak objaviti i podijeliti ih sa javnosti.

Znam da moji tekstovi nisu kvalitetni i da bih morao da poradim na tome da ih bolje i ljepše pišem. A to bih morao pokušati ostvariti sa upornim pisanjem i čitanjem raznih tekstova, knjiga i sličnih stvari. A ponekad za to nemam vremena, posebno preko tjedna. Ali barem vikendom bih morao početi više čitati i na taj način pokušati nekako obogatiti svoje riječi, jer ne vidim kako drugačije da to pokušam popraviti. A i također upornim pisanjem tekstova. Ali što god da odaberem, morati ću nekako da počnem na tome raditi. A i također poraditi na odabiru tema o kojima bih pisao. Jer i one imaju nekog značenja u pisanju mnogih tekstova. Ovo je samo moje skromno mišljenje, sa kojim se ne morate složiti.

Pisao sam u jednom od prošlih tekstova da sam se okušao i u pisanju pjesama. Ali nisam baš zadovoljan njima koliko se sjećam. Jer još uvijek ih nisam pronašao. Ali ću ih vjerojatno pronaći kada ću se najmanje nadati. Ali nisam pisao i o tome da sam počeo prije nekoliko godina da pišem i neke priče. Ali na žalost i tu sam zapeo i na kraju nisam nastavio da pišem. Jer nisu mi riječi dolazile u misli i kako dalje da razvijem tu priču. A volio bih pokušati ih jednog dana nastaviti da ih pišem dalje i dovršim njihovo pisanje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Pokušaji pisanja

Osim što volim čitati knjige i razne romane, i čitati pisanu riječ općenito, volim pokušavati i pisati. Obožavam pisati riječi na kompjuteru. Kroz razne tekstove i slične stvari. I ovi tekstovi koje objavljujem na ovom blogu su pokušaji pisanja tekstova. Znam da nisu savršeni. I da bih morao poraditi na kvalitetnijem pisanju. I pokušavam da radim na tome. I istražujem kako da poboljšam svoje pisanje. Te da će uskoro polako krenuti na bolje.

Da, osmim što volim čitati knjige i romane i pisane riječi, volim isto i da te riječi pišem. Kako kroz ove tekstove za ove blogove koje pokušavam pisati, tako i kroz neke druge tekstove. Jer volim i pisati te riječi na omom kompjuteru kojeg trenutno imam. I ne mogu da izdržim dan, a da ne zapišem neku riječ. Bilo za tekstove za ove blogove, tako i u nekim tekstovima i pričama koje pokušavam već nekoliko godina da ih pišem. Ali moram priznati da nikako da napredujem po tom pitanju. Mislim na pisanje tih tekstova ili priča koje pokušavam napisati. Jer uvijek nešto iskrsne nešto što me spriječi da pišem te tekstove. I ponekad prođu dani, tjedni a da ništa ne pišem. I to mi jako nedostaje i žalosti. Jer volio bih da imam više vremena da se posvetim pisanju.

Također, pokušavam voditi i neki svoj dnevnik. U kojem pokušavam opisati ukratko svoje misli i što sam proživio u svom danu. Znam da to možda ne priliči mojim godinama, ali kako sam napisao malo prije, jednostavno moram tijekom dana napisati nešto riječi. Bilo u taj dnevnik, bilo za neki tekst za ove blogove, bilo za one priče ili što li su već. Jer još uvijek sam na nekim početku pisanja tih nekoliko priča koje mi se vrte u mislima. I koje bih volio pretočiti u pisanu riječ na papiru. I možda jednog dana, ako budu dobre podijeliti ih sa javnosti. Volio bih pokušati ih napisati i vidjeti koliko su dobre te moje priče koje sam započeo. I da ih jednog dana pokušam konačno napisati.

A što se tiče dnevnika, osim što pokušavam pisati o tome što sam proživio tijekom dana, taj dnevnik je i jedan mali projekt, da vidim koliko velik će na kraju ispasti. Za sada je otprilike došao do nekih 1000 napisanih stranica. A kada bih dodao još onaj dio koji mi je zarobljen na jednom starom hard disku, vjerujem da je već odavno premašio tu brojku. Samo kada bih ga uspio nekako spasiti i izvući sa tog diska, pa da vidim kolika je stvarna brojka. Pisanje dnevnika je jedna lijepa aktivnost, ponekad naporna, ali ipak opuštajuća. I može poslužiti kao neki podsjetnik na neka prijašnja vremena.

Pokušao sam pisati i neke pjesme. Ali nikako da ih pronađem. Jer su i one nekako blokirane. I koje ću morati potražiti nekako. Što se nadam da ću uspjeti jednog dana. Ali za njih ne znam da li ću ih ikada objaviti, jer nisam zadovoljan sa njima. I vjerojatno će ostati zauvijek skrivene od javnosti. Jer ipak nije sve za javnost. Nešto ipak mora ostati skriveno. I unatoč tome, i dalje ću pokušati da se i okušam u pisanju pjesama, za svoju dušu. Da se i tako pokušam nekako izraziti. Jer ipak pisanje je jedna lijepa umjetnička aktivnost, kroz koju se čovjek može pokušati izraziti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Grof Monte Christo

Pisao sam već u nekim prijašnjim tekstovima da sam zaljubljenik u književnost i pisanu riječ. Te da volim čitati knjige iz lijepe književnosti, posebno povijesne i SF romane. Mada sam zadnjih godina dosta zapustio čitanje knjiga, želja i dalje u meni tinja za čitanjem. Samo trebam se nekako odvažiti i ponovo se natjerati da počnem čitati knjige. Knjige koje su među najboljim prijateljima čovjeka. A jedna od knjiga koja mi je nekako ostala u najboljem sjećanju jest „Grof Monte Christo”, autora Aleksandra Dumas. Francuskog književnika i pisca koliko se sjećam.

I dalje nikako da se trgnem i počnem čitati knjige. Knjige koje su mi najbolji prijatelji, jer me nikad nisu izdale kao neki ljudi. I koje su me odvele u predivne napisane priče i svjetove koje nikada ne ću posjetiti ili doživjeti. Jedan od romana i knjiga koja mi je nekako najbolje ostala u sjećanju jest roman „Grof Monte Christo”, autora Aleksandra Dumas. Ako se dobro sjećam, jer je prošlo mnogo godina od kada sam je pročitao. I koju bih želio ponovo pročitati. Jer priča i tema ove knjige je vrlo zanimljiva.

Koliko se sjećam, radi se o jednom mladom mornaru i čovjeku, kojeg je izdao najbolji prijatelj i još nekoliko ljudi. I zbog toga završi na robiji u jednom zatvoru na nekom otoku. I nakon godina provedenih u tom zatvoru i druženju sa jednim zatvorenikom, uspijeva pobjeći sa tog otoka. Domoći se bogatstva i vratiti se u rodni kraj, gdje se osvećuje ljudima koji su ga izdali, strpali u zatvor, te mu uništili život. A da ne pišem i oteli ljubav njegova života. Tako nekako glasi u kratko sadržaj romana, kojeg jednostavno obožavam. I koji mi je ostao u najboljem i lijepom sjećanju. I nakon silnih godina koje su prošle od čitanja romana, još uvijek ga obožavam. I vjerujem da je baš taj roman je morao biti onaj okidač da počnem čitati više knjiga i romane. I postao sam zaljubljenik u književnost.

Prema ovom romanu su snimljena i dva filma. Prvi je snimljen 1975. godine, i u tom filmu je glavnu ulogu glumio Richard Chamberlain. I ta mi je verzija filma za sada najbolja. Ali snimljena je i druga verzija filma, 2002. godine, i u tom filmu glavnu je ulogu glumio Jim Caviezel. I ova verzija nije loša, ali ipak odlična. I koju samjednom prilikomgledao na TV-u. I ova verzija filma, u glavnom prati glavnu radnju romana. Ali ipak prva verzija filma mi je ipak nekako najdraža. Ali ipak sam ovu verziju gledao i uživao u tom filmu. Prisjećajući se usput i knjige, koja mi je ipak od svih pročitanih knjiga najbolja knjiga.

A što se tiče samog pisca i autora romana, Aleksandra Dumas-a, on je legenda francuske književnosti. Koji je napisao još dosta romana koje se isplati pročitati. Jedan od romana je „Tri mušketira”, prema kojem je isto snimljeno nekoliko filmova, a možda i serija. I koje se također isplati pogledati. A i samu knjigu pročitati. A i ostale knjige također, jer bio bi grijeh ne pročitati ih.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

7000 dana u Sibiru

Prije nekih nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936. godine bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz svu svoju surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Nakon pročitane knjige ostao sam uznemireni. Uznemireni time što u 20. stoljeću su postojali ljudi koji su morali proživjeti jednu takvu torturu. A i zbog toga na što su sve neki režimi spremni uraditi malom čovjeku. Što čovjek može uraditi drugom čovjeku samo zato što nije dijelio njegovo mišljenje. Te se slagao sa politikom režima. Te na što su sve ljudi bili spremni da urade samo da pokušaju preživjeti. Neki nisu uspjeli izdržati torturu i otišli su radije u smrt.

Knjiga je i svjedočanstvo jednog malog čovjeka koji je uspio preživjeti sve te torture. Čovjeka koji je dao jednoj državi svoj život, a ona mu se odužila takvom užasnom torturom i ubila sve iluzije mladog čovjeka i ukrala mu život, najljudskije osjećaje. Autor nam je ostavio ovu knjigu u nasljedstvo i kao zalog da više ne ponovimo takve stvari. Ali do sada nismo uspjeli i sumnjam da ćemo uspjeti. Jer i dalje se događaju ovakve tragedije, koje uništavaju živote pojedinaca i čitavih obitelji i zajednica.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Napokon sam nakon nekoliko mjeseci, sa prekidima, završio sa čitanjem romana. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Benito Juarez

Ovo je jedno od djela Karly Maya. Poznatog njemačkog pisca po romanima o Winnetou i Old Shatterhandu. Glavnim junacima Divljeg zapada. Mnogi knjiženvi povjesničari su ga zaboravili, ali pamte ga mnoge generacije čitatelja, koji su odrasli uz romane o Winnetou i Old Shatterhanda.

Prije nekoliko godina sam čitao knjigu o Benitu Juarezu, meksičkom političaru i predsjedniku. Knjigu je napisao poznati njemački pisac Karl May, autora romana o Winnetou. Radnja knjige počinje u jednoj arapskoj državi gdje jedan tiranin kupuje bijelu ropkinju, koja bježi uz pomoć nekih španjolski robova. A nastavlja se u Meksiku. Gdje vlada pobuna protiv Francuskih osvajača. Priča je to o borbi Meksikanaca kojima je na čelu Benito Juarez i koji se bore protiv francuskih osvajača i Ferninanda Maximiliana.

Radnja romana je puna napetosti i prevrata. Hrabrih ljudi koji se bore protiv tiranina za svoju slobodu. Priča je to o malim ljudima koji raznim načinima pokušavaju doći do slobode. Najviše me se je dojmio kapetan Wagner koji svojim lukavstvom i hrabrosti izbavlja španjolske robove i ropkinju iz ralja arapskog tiranina. Te kreće sa njima u potragu za izbjeglicama i prognanicima koji su ostali zarobljeni na nekom otoku. Te ih pronalazi i sa njima se vrača u Meksiku.

Priča je to i o Crnom Gerardu, koji se bori na strani Benita Juareza protiv francuskih osvajača. Za slobodu Meksika i njihovih građana. Roman odlično opisuje, sa puna zapleta, o njegovoj borbi. Unatoč što je i sam Francuz, ipak staje u stranu Meksikanaca, Indijanaca i Španjolaca. Razočaran je u ljubav svog života, koja ga je izdala i prevarila. I to ga tjera na naprijed u borbi za pravdu.

Knjiga je i puna ostalih zanimljivih likova. Poput gostioničara Pirnero, koji svom silom želi udati svoju kćer. Koja uporno odbija sve udvarače, ali se zaljubi u Crnog Gerarda. I prema njemu gaji ljubav i svu simpatiju.

Mada se radnja ovog romana odvija u dalekom svijetu, vrijedi je pročitati. Cijeli roman me je dojmio zbog borbe tamošnjih domorodaca od stranih osvajača. I za uspostavljanje svoje vlastite država. Roman kroz neke likove i događaje opisuje borbu malih ljudi za slobodu i nezavisnost. Pohlepu pojedinih likova, lukavstvo i odvažnost malih ljudi. Najdojmljiviji dio u kojem odvažnost i lukavost kapetana Wagnera, kako je na prijevaru uspio spasiti španjolske robove i ropkinju. I izigrao samog arapskog tiranina i očitao mu lekciju koju će dugo pamtiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Pisanje

Kao i u prijašnjim blogovima i u ovom imam problema sa pisanjem tekstova. Po tko zna koji puta uviđam da pisanje raznih tekstova nije lagan posao. Mada je svaki posao težak na svoj način. U svom životu sam promijenio nekoliko poslova, i svaki je bio težak na svoj način. Ali ne postoji lagan posao. Pisanje je lijep kreativan posao. Ali treba imati pomalo i dara za pisanje. Inspiracije uvijek ima. Ali uvijek se suočim sa prijenosom misli u pisanu riječ i smisleni tekst. Tako je i u ovom pisanju tekstova za ovaj blog.

Osim što imam taj problem prijenosa misli u pisane riječi i smisleni tekst imam i problema sa pisanjem na kompjuteru. Naime, prošle godine sam imao i srčani i moždani infarkt (udar). I kao posljedica tih nemilih događaja ostala je posljedica da se ne mogu služiti sa desnom rukom i nogom više onako kako sam se prije mogao koristiti. Mada moram biti sretan da sam se uopće uspio oporaviti dovoljno da se mogu kretati i baviti se nečime. Ali o tome u jednom od idućih tekstova.

Radije da se vratim na temu pisanja. Mada će mi biti teško i ovaj tekst napisati, priznajem to, ipak ću pokušati da napišem nekoliko redaka o ovoj temi. Mada mi je teško pisati, ipak ću nastojati da pišem. Ne želim da me ta težina pisanja spriječi u tome da pišem. Ipak se još uvijek nadam da ću smoći tu neku snagu da pišem i napišem nešto. Jer lijepo je pisati. Ma koliko teško mi to bilo. Jer sve ove riječi pišem iz vlastitog iskustva. Iz srca. Iskustvo koje ne mora biti isto kao i vaše.

Netko lakše se izražava u pisanju, netko teže. Nismo svi isti u tome. U tome jest čar, što smo svi različiti. A i netko se lakše se izražava pisanjem, drugi sa govorom i verbalnim pričanjem. Sve zavisi od osobe do osobe. Svatko se je našao u svom izražavanju. Meni je ponekad se lakše izraziti pisanjem, ali ponekad i govorom. Sve zavisi kako sam raspoložen. Tako da je kod mene ta neka kombinacija pisanja i govora.

Mada moram priznati da sam tek u nekoj zrelijoj dobi zavolio pisanu riječ. Kao mlada osoba i učenik osnovne i srednje škole, nisam baš volio čitati. I čitao sam pod prisilom, tek da zadovoljim zadaću za školu. Ali tek kada sam došao u neku zreliju dob sam iz nekog čistog mira počeo čitati. I ljubav prema prema knjizi i čitanju se je rodila. I uvidio sam koliko sam propustio ne čitajući te predivne knjige. Te sam pomalo pokušao da nadoknadim zaostalo. Ali kako me je ta neka bolest zadesila prije nekih godinu i pola, na žalost morao sam prestati da čitam i pišem. i posvetiti se rehabilitaciji. Ali sada kada sam se oporavio dovoljno nastojim polako se vratiti tom pisanju i čitanju. Najviše tekstova vjerske tematike. Jer sam u tijeku bolesti osjetio koliko sam zanemario vjeru. I nešto me je vuklo da se vratim vjeri. I u tim vjerskim tekstovima se može pronaći nešto lijepo. Jedno predivno iskustvo. Koje ne treba zanemariti.

Toliko od mene u ovom tekstu.

Lijep pozdrav

Vaš Nevjerni Toma

0

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑