I tako moja borba sa zdravljem se nastavlja polako iz dana u dan. I nosim se sa tim posljedicama kako mogu. Mada mi je teško, ali ide nekako, ne dam se. Na žalost više ne mogu kao prije dok sam bio zdrav. Već sve polako radim koliko i kako mogu. Ne žurim se i nastojim živjeti što je normalnije mogu s obzirom na situaciju. Više ne izlazim onoliko koliko sam prije mogao. I uglavnom se držim doma. Van idem samo ako nešto trebam obaviti, poput kupovine, posjete doktoru, ljekarna i slična mjesta. Na žalost više ne mogu ići u šetnju gradom koliko bih htio. Na neka mjesta na koje sam prije išao. Te se pomalo povukao iz javnosti u svoj dom, gdje uživam u miru svoga doma. Dalje od stresa i uznemirenosti. Znam da to nije dobro, ali za sada mi nema druge. Kako se nadam da ću ipak i ovako se možda oporaviti dovoljno da mogu više izlaziti. Ali sumnjam u to. Ipak mi treba neki mir od svega. Jer mislim si da mi je pružena zadnja prilika. Da više nemam prava na popravni. Jer idući infarkti bi mogli biti kobni. Koji bi me odveli polako na onaj svijet. Ali i nadam se da se to uskoro ne će dogoditi, da ću još poživjeti koliko mi Bog dopusti.

Ovaj nemili događaj sa infarktima me je potaknuo i da razmislim o svom životu. Puno sam griješio i nisam se baš pazio. Tako da sam se pomalo sve više okrenuo vjeri. I u vjeri pokušavam naći neki svoj mir i smisao života. Te sam zadnjih godinu dana dosta proučavao neke tekstove o vjeri i razgovarao sa nekim misionarima. I za sada sam se našao u „Crkvi Isusa Krista – Svetaca posljednjih dana”. Gdje sam ponovo kršten. I pomalo se pronašao, pronašao svoj smisao života. Gdje sam se pronašao. I gdje pokušavam živjeti svoju vjeru. Te i dalje nastojim da proučavam i čitam vjerske tekstove. U čemu sam našao svoj mir i smisao. I poticaj za život. I sad tek vidim koliko mi je vjera nedostajala u životu. Koliko sam je zanemario. Te sada polako nastojim da nadoknadim izgubljeno vrijeme na grešni život.

S jedne strane pomalo uživam u samoći u sklopu svog doma, jer sam pošteđen u većoj mjeri stresa kojeg sam imao dok sam odlazio na posao, neki klub i slična mjesta. Mogu reći da sam se zatvorio u svoj stan, da imam svoj mir i gdje sam pronašao neki svoj mir. Uživam u tome. Znam da to nije pametno. Ali s obzirom kakav je današnji svijet i kakvi su ljudi, ne moram otrpjeti tu bezobraznosti i slično što se je zavuklo u današnje vrijeme. A opet nedostaje mi neko društvo. Posebice neka voljena osoba sa kojom bih mogao podijeliti svoj život. I živjeti u ljubavi koja mi jako nedostaje. Ali ne možeš sve imati. Ili jedno ili drugo. Tako da za sada nastojim uživati u sadašnjoj situaciji.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma