Polako sve više uređujem i pišem ovaj blog sa web stranicom. Mada u blogu sam zadnjih nekoliko tekstova reciklirao sa jednog od prijašnjih blogova. Ali ipak sam se odvažio da ih ponovo objavim sa nadom da ćete uživati u njima. Ne volim pisati duge tekstove, da vas previše ne gnjavim u njima. A i nemam volje i inspiracije da pišem duge tekstove. Nekako ne vidim smisla u pisanju takvih tekstova.

Paralelno sa pisanjem ovog bloga pokušavam pokrenuti uređivanje i neke web stranice. Ali nikako da mi krene. Ovo što sam započeo je još uvijek samo početna radna verzija te web stranice. Dok ne odlučim o čemu će biti web stranica. Dotle će ostati takva kakva će i biti. Nadam se da će me inspiracija i ideja podariti nekom idejom o čemu da bude ta web stranica.

Još uvijek se dosta mučim sa pisanjem tih tekstova za ovaj blog. Naime, prošle godine 2023. u mjesecu ožujku sam preživio svoj drugi srčani infarkt, te prvi moždani udar. I prvih tjedana mi je bila oduzeta desna strana. I trebalo mi je nekoliko tjedana i mjeseci da se samo dignem iz kreveta. I da počnem odlaziti na WC, koji je bio nekih dva tri metra od mene. Jer krevet me je u potpunosti preuzeo. A nakon iskorištene prilike boravka u bolnici silom prilika sam morao da odem u neku ustanovu za rehabilitaciju. U kojoj sam bio do kraja mjeseca Listopada 2024. kada sam se vratio kući konačno. I počeo neki novi život u svom domu. Mada sam se dobro oporavio, da mogu polako započeti neki samostalni život, posljedice tih infarkta su još uvijem prisutne. I pitanje je da li će biti bolje. Ali ne želim se predati, već se nekako nastojim boriti dalje. Jer ako prestanem samo ću se dovesti u nepriliku.

Jedna od posljedica tih nemilih događaja je ostala u tome da ne mogu više hodati normalno kao prije. Već uz pomoć štake. Koju samo koristim dok idem u trgovinu ili neko slično mjesto. I ta štaka mi je više kao neka moralna podrška u hodanju. I da mi pomogne da ako malo zaglibim negdje. Jer ipak mogu hodati, ali šepam. A po kući mogu hodati bez šteke, jer imam se za što primiti ako mi je potrebno. A što se tiče ruke, ni ona me baš ne služi kao prije. Ali najbolje i onako kako sam prija mogao i znao. Mogu pisati i olovkom, a i na kompjuteru. Ali vidim da me ta desna ruka i dalje muči u tom pisanju. I ne mogu se služiti sa njom kako bih želio, ali ipak se mogu služiti. Mada moram koristiti pauze da se odmori. Općenito moram sve raditi sa nekom pauzom. Jer tijelo mi se umori i ne smijem pretjerivati. Više nisam onakav kakav sam prije bio. Pa su pauze postale dio mog života.

Želja mi je da podijelim ovo sa vama iz želje da znate da kod mene nije baš sve sjajno i bajno. I ja imam svoje probleme i muke kroz koje prolazim. Kao i svatko drugi. I svaki dan se moram hrvati sa svakodnevnim brigama kao i svi ostali koje je zadesila neka bolest poput infarkta, raka, tumora, nekog oblika paralize i slično. Jer ni ja nisam pošteđen tih svakodnevnih briga. Tek sada kada sam i ja bolestan i hrvam se sa posljedicama obaju infarkta vidim koliko je teško biti bolestan. Dok si zdrav ne vjeruješ u te priče, ali tek kada dođeš u tu situaciju shvatiš kolika je to stvarnost.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma