Oznaka: uvodnik

Svjedočanstvo #25

I dalje pokušavam da molim neke katoličke molitve i krunicu. Mada sam na neko vrijeme malo prekinuo sa tim molitvama. Jer sam se borio sa demonima koji mi nisu dali mira da se molim. I koji me napastuju u daljnjem moljenju. Ali uspio sam se nekako vratiti tim molitvama i krunici, mada i dalje osjećam da me neki demoni ne daju mira i napastuju me. Kao da mi govore da nema smisla u tim molitvama, i da uzalud molim. Da me Nebeski otac ne sluša, a i ti sveci kojima se molim. Kao da nema smisla u svemu tome. I da bi se u to vrijeme morao posvetiti nekim drugim stvarima, a ne molitvi. Ali ipak se pokušavam boriti i ipak moliti. Jer opet nešto mi govori da ima smisla u svem tome.

Mada moram priznati da sam poput „Nevjernog Tome”, koji sumnja u sve oko sebe. Čak i u smisao u te molitve i krunicu, i usput se cijelo vrijeme pitam ima li smisla to što molim. Da li svi ti sveci kojima se molim, a i Nebeskom Ocu čuju sve te molitve i krunicu. Cijelo vrijeme se pitam da li me slušaju. I čuju moje molitve. Kao da tražim dokaza o uslišanju mojih molitvi molitava i krunice. Jer ne osjećam da sve to ima smisla. Kao da uzalud molim. Tako da se cijelo ovo vrijeme i borim u nastavku moljenja. Jer sam u nekoj dvojbi. A opet nešto mi govori da ču jednog dana saznati odgovor na sva ova pitanja.

Isto sam i „Nevjerni Toma” kada idem negdje u šetnju gradom i usput u neku nabavu. Jer uvijek kada se počnem spremati i pripremati za odlazak u šetnju, u meni se stvori neka sumnja da ću uspjeti obaviti tu šetnju i nabavu. I uvijek se pomolim Nebeskom Ocu za pomoć oko te šetnje i nabave. Da mi pomogne da uz njegovu pomoć u toj aktivnosti. Ali kada krenem i kada prođem dio puta, u meni nestane ta sumnja. I uvidim da uz pomoć Nebeskog Oca ću uspjeti se malo prošetati i obaviti sve to što trebam. I da sam uzalud bio sumnjičav u tome da li ću se uspješno šetati i prošetati, i obaviti sve što mi je potrebno. Tako da se nikako ne mogu osloboditi te sumnjičavosti i napasti demona. Jer ipak uz pomoć Nebeskog Oca mogu puno toga obaviti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kolekcionartvo #9

Pomalo se i dalje bavim sakupljanjem nekih predmeta, i kolekcionarstvom općeniti. Nekako ne mogu bez tog hobija i aktivnosti. Moram priznati da volim sakupljati neke predmete. Poput časopisa, knjiga, kipića, poštanskih marama i slično. I želja mi je još uvijek da pokušam stvoriti jednu kolekciju. Bilo bi to lijepo. Lijep osjećaj, kada stvoriš neku kolekciju nekih predmeta.

Za sada sam uspio donekle staviti pod kontrolu što se tiče kupovine novih knjiga i časopisa. Ali ipak i dalje ponekad si kupim neku knjigu ili časopis. Zavisi kada izađe neki novi primjerak knjige ili časopisa. A to je za sada mjesečno. Volim taj miris svježe napisane knjige ii časopisa. Mada i stare knjige i časopisi imaju neki svoj predivan miris u kojem uživam.

Trenutno sam u nekoj fazi traženja novog rasporeda spremanja tih knjiga i časopisa. I kako god da okrenem uvijek se javi neki problem. Tako da ću se dosta namučiti oko pronalaska rješenja. Što bih jako volio. Jer volio bih da ga pronađem. Bilo bi lijepo da sve to nekako uredim.

Od knjiga najviše kupujem knjige iz nekih područja koje me privlače. A ta područja su: Islam, kršćanstvo, filozofija, vjera. A časopise najviše iz područja kuhanja, to jest recepti jela, biljaka, filozofije i slične tematike. I usput ih pokušati ipak i malo pročitati i proučiti. Jer badava kupujem te knjige i časopise ako ih barem malo ne prelistam i pročitam neki njihov dio.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

7000 dana u Sibiru

Prije nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936 bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz ovu svoju priču svu surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Nakon pročitane knjige ostao sam uznemireni. Uznemireni time što u 20. stoljeću su postojali ljudi koji su morali proživjeti jednu takvu torturu. A i zbog toga na što su sve neki režimi spremni uraditi malom čovjeku. Što čovjek može uraditi drugom čovjeku samo zato što nije dijelio njegovo mišljenje. Te se slagao sa politikom režima. Te na što su sve ljudi bili spremni da urade samo da pokušaju preživjeti. Neki nisu uspjeli izdržati torturu i otišli su radije u smrt.

Knjiga je i svjedočanstvo jednog malog čovjeka koji je uspio preživjeti sve te torture. Čovjeka koji je dao jednoj državi svoj život, a ona mu se odužila takvom užasnom torturom i ubila sve iluzije mladog čovjeka i ukrala mu život, najljudskije osjećaje. Autor nam je ostavio ovu knjigu u nasljedstvo i kao zalog da više ne ponovimo takve stvari. Ali do sada nismo uspjeli i sumnjam da ćemo uspjeti. Jer i dalje se događaju ovakve tragedije, koje uništavaju živote pojedinaca i čitavih obitelji i zajednica.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Vjera #18

Od kada sam se vratio vjeri i više počeo da molim neke katoličke molitve i krunicu, te više čitati vjerske knjige, nekako se drugačije osjećam. Mirnije i sretnije. Kao da osjećam neku smirenost, jer sam se više počeo moliti i čitati vjerske knjige. A i pratiti preko YouTube aplikacije neke emisije o vjeri. Što me čini nekako mirniji i sretniji, jer osjećam da sam se vratio na pravi put. Krenuo sam pravim putem. Nadam se da mi to Nebeski Otac poručuje da sam na pravom putu i da drugog puta nema. Jer on, Nebeski Otac, i vjera u njega je jedini i pravi i istinski put kojim se mora poći.

Mada sam i dalje Nevjerni Toma, koji traži uvijek neki dokaz u svemu, ipak osjećam da molitva pomaže u životu. Kao i vjera u Nebeskog Oca i pouzdanje u njegovu milost i ljubav. Nebeski Otac, koji je uvijek uz vjernike koji vjeruju u njega i služe mu kroz poštivanje njegovih zakona, ljubavi i vjernosti. I uvijek pomogne svima koji vjeruju u njega, Nebeskog Oca. Njegova milost i ljubav je velika, i uz tu predivnu milost i ljubavi sve je nekako lakše u životu. Lakše se je nositi sa životnim problemima i mukama.

Zadnjih tjedana sam pomalo došao i u neku dvojbu po kojem obredu slaviti i služiti Nebeskom Ocu. Jer u svakoj vjeri osjećam nešto posebno, što je samo uz nju vezano. Ali najviše osjećam poziv prema vjeri Islam, kao da u njoj ima nešto posebno što nema u drugim vjerama. Što više čitam o toj vjeri, to više slušam o Islamskoj vjeri, to više spoznajem i učim da ta vjera nije toliko loša vjera. I da su nam razno razni mediji i pojedinci dosta iskrivili tu vjeru, prikazali nam je u lošem svjetlu, a zapravo je Islam ispunjena svjetlom i mirom, koja se samo u toj vjeri može pronaći. Te tako sve više osjećam ljubav prema toj vjeri. I nastojim da što više naučim o Islamu koliko mogu. Jer sve više osjećam da jedino u toj vjeri ima smisla.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Prije nekoliko godina imao sam priliku da pročitam ovaj roman. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Svjedočanstvo #24

Otprilike zadnjih mjesec dana svakodnevno molim neke katoličke molitve i krunicu. I nakon tih mjesec dana polako sve više mi prelazi u naviku da molim te molitve. Sve više uživam u molitvi tih molitava i krunice. Sve više ne mogu bez tih molitvi tih molitvi i krunice. Kao da sam postao ovisan o tim molitvama i krunici. Kao da osjećam neku smirenost kada molim. I ako ne izmolim te molitve i krunicu, nekako postajem nervozan. Što me ipak veseli (mislim molitva tih molitvi i krunice), jer obavljam nešto predivno u tijeku svog dana. I dan mi nekako je nakon toga ispunjen. Kao da sam uradio nešto predivno i dobro.

Ali moram priznati da se pri tome u meni javlja neka sumnja i dilema. A i pitanje da li Nebeski Otac uslišava te molitve i krunicu. Nekako sam sumnjičav u sve to. Jer nekako ne osjećam i primjećujem da se nešto dobro odvija u mom životu. Imam osjećaj kao da me Nebeski Otac ne čuje i ne uslišava moje molitve i krunice. Možda prebrzo očekujem da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu. Jer nešto mi govori da bih morao biti strpljiv u tim molitvama i uporno moliti. I da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu kada za to dođe vrijeme. A možda je već Nebeski Otac uslišao sve te moje molitve i krunicu, samo ja još nisam primijetio da su uslišane molitve. Ali jednu stvar nekako primjećujem, a ta je da se sve više osjećam nekako mirniji. I kao da sve mirnije i smirenije molim te molitve i krunicu. Kao da mi sve više sve to ulazi u naviku i ovisnost.

A opet nešto me vuče k tome da molim tu krunicu i te molitve, kao da netko želi da ih molim. Da tako pokušavam razgovarati sa Nebeskim Ocem, jer negdje sam čuo da je molitva zapravo razgovor sa Bogom, da razgovaramo, pričamo sa Bogom. Što nekako vjerujem da je istina. Jer tim molitvama iznosimo Nebeskom Ocu ono što nas muči u životu. Što nam je potrebno u životu. A Nebeski Otac nam uslišava sve te molitve. I kada dođe vrijeme pomogne nam u potrebi koja nam je potrebna.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kolekcionartvo #8

I dalje sam zapustio ovaj svoj hobi sakupljanja poštanskih maraka, razglednica i sličnih predmeta. Jedino što još uvijek dalje pokušavam da stvorim neku kolekciju nekih knjiga i časopisa. Sa nadom da ću stvoriti neku lijepu kolekciju barem u tome, ako već ne ću stvoriti u ostalome. A i nadam se da će netko od mojih nasljednika cijeniti to i nastaviti u tom sakupljanju. Ali to je samo maštanje. Ali što god da je u pitanju, lijepo ja baviti se sakupljanjem ili kolekcionarstvom. I sakupljati nešto što te zanima. Tako da i ja pomalo uživam u tom sakupljanju. I nadam se da ću nastaviti se baviti tim hobijem.

A što se tiče knjiga i časopisa, sve se više suočavam sa nekim problemima. Prvi je financijske prirode. Jer sve to košta i treba financirati. Jer sve te knjige i časopisi su skupi. Skup je to hobi. Tako da sve teže se odlučujem oko nabavke tih nekih knjiga i časopisa. Ali nadam se da ću ipak u buduće naći toliko novaca da si nabavim neki časopis ili knjigu. A drugi je problem u prostoru. Gotovo sve više nemam mjesta na nekim ormarima gdje držim te knjige. Tako da moram polako razmišljati kako da drugačije posložim te ormare u stanu i napravim neki prostor za police i knjige. Što mi je isto teško, ali nadam se da ću uspjeti naći neko rješenje na sve to.

Također sam pomalo počeo i da sakupljam neke kipiće svetaca Katoličke crkve. Koji su, koliko sam vidio, nekako lijepi. I nekako mi zorno prikazuju te likove svetaca. Nabavio sam si neke od tih kipića e iz razloga da slijedim idolopoklonstvo. Jer nastojim se izbjegavati to idolopoklonstvo, a i nisam baš poklonik nečeg takvog. Već da si njima pomalo uljepšam sobu i stan. Jer i na taj način možeš ukrasiti stan i prostoriju.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #29

Ni zadnjih mjesec i više dana nekako nisam imao volje da se vratim pisanju tekstova za ovaj blog. Moram priznati da sam se dosta zalijenio u pisanju ovih tekstova. Kao da nisam imao volje za pisanje, kao da nisam vidio smisao u tom pisanju. Ali cijelo vrijeme me je držala ipak neka želja da se vratim tom pisanju. Te sada nakon dužeg vremena sam se odvažio da pokušam napisati nekoliko redaka u ovom postu za ovaj blog. A koliko ću uspjeti, vidjet ćemo.

Moj život zadnjih mjeseci se je vratio u neku normalu. U neku monotonost. I nemam više toliko obaveza. Tako da pomalo uživam u mirnom i povučenom životu. Jer povukao sam se iz javnosti koliko sam mogao, jer sam se sve više osjećao nekako neželjeno među ljudima. Mada koliko god uživao u takvom predivnom miru, toliko mi ipak nedostaje neko društvo. Tako da se pomalo osjećam i usamljeno. Ali ne želim se žaliti. Jer ipak sam sretan da sam živ, s obzirom što sam proživio zadnjih godina. I moglo je biti puno gore nego li je sada.

Sretan sam što sam se uspio toliko oporaviti od srčanog infarkta i moždanog udara. Mada nije potpuni oporavak. Ali sretan sam da mogu pješice otići u neku nabavu, u ljekarnu, nekom doktoru na pregled ili slično. Mada i dalje teško hodam, ali ipak sam sretan što ne moram baš o svemu ovisiti o drugome. Mada bih volio da imam neku pomoć, koja bi mi dobro došla, ali ipak se ne želim predati. Već i sam mnoge stvari obaviti. Tako da se ne zapustim i dovedem u loše stanje, kada sam se uspio toliko oporaviti. Mada i dalje u desnoj ruci i nozi osjećam neku vrstu spazma i pritiska, ipak se mogu kretati. Bogu hvala na tome.

Zadnjih dana nekako si razmišljam o tom svom oporavku nakon moždanog udara. Mada sam sretan što sam se uspio toliko dobro oporaviti da mogu otići u nabavu ili neko drugo mjesto, ipak sam pomalo nesretan što se nisam bolje oporavio. Što mi je u toj desnoj ruci i nozi ostao taj spazam ili što li je već, da se zbog toga teže krećem i obavljam neke zadatke. Ali ipak sam i nesretan, jer mogao sam se i bolje oporaviti, da se mogu nečim boljim baviti. Pa čak možda i raditi. I tako pokušati zaraditi neke novce. Na čemu sam žalostan, jer nedostaje mi neki posao i druženje na poslu. Ali ni tu se ne želim žaliti, jer ipak sam sretan što sam živ i toliko pokretan.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Svjedočanstvo #23

Od zadnjeg posta ništa se nije puno promijenilo. I dalje se borim sa time da se vratim pisanju ovog bloga. I dalje me muči inspiracija u pisanju tekstova. A i moram priznati da sam se dosta zapustio u pisanju i u toj borbi. Tako da sam sav jadan da ne znam kuda bih sa sobom i odakle bih počeo. Jer ideja izgleda da ima, ali nikako da se trgnem i počnem ponovno pisati. Uvijek je ta neka borba sa time da se trgnem i počnem nečim baviti. A da li će se uskoro nešto popraviti stvarno ne znam.

Zadnjih tjedana sam dosta popustio i prepustio se nekim čarima u dopisivanje sa nekim djevojkama. Koje su stvarno predivne i zgodne cure. Ali na žalost odale su se tim čarima koje imaju da od dečki izvlače na taj način da im prodaju te neke fotografije i video uratke sadržaja za odrasle. Što je stvarno žalosno da su se te mlade djevojke upustile u jedan takav posao, koji nije baš lijep. Lijepo je pogledati zgodnu djevojku i malo se zabaviti sa njome i na ovakav način. Ali s vremenom dođe neko zasićenje i odvratnost prema tome. A i s vremenom shvatiš kako te iste djevojke te svojim pričama i laskanjem pokušavaju dobiti za daljnju prodaju tih sadržaja. I da žele samo iz tebe izvući neke novce. I na taj način nekako zaraditi novce za život. A ne bi se željele primiti nekog poštenijeg posla. I ne shvaćaju da bi ih takav posao mogao u budućnosti koštati boljeg života ili neke uspješne karijere.

Na kraju sam se uspio odhrvati u tom dopisivanju sa tim djevojkama. I moram priznati da sam pronašao onaj mir koji mi je strašno nedostajao. Jer dok sam se dopisivao sa tim djevojkama, nikako nisam imao taj neki mir koji mi je nedostajao. I imao sam nemirne dane, jer su uvijek tražile neku svoju pažnju, koju im ja nisam mogao pružiti stalno. Tako da sam na kraju jedan dan naprasno prekinuo sa tim dopisivanjem. Jer mi je postalo sve to nekako naporno. Te polako ponovno pronašao taj mir od njih. I to mi je bila neka lekcija da u buduće budem pažljiv.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Vjera #16

A što još dalje da pišem o svojoj vjeri. I dalje pokušavam ju ojačati i dovesti u red. Jer vidim da život bez vjere je isprazan. Ako nemaš vjere i ne vjeruješ u Nebeskog oca, onda ti nema života. Nemaš neki unutarnji mir koji možeš samo u vjeri pronaći. Tako da sam se zadnjih mjeseci nekako dosta pokušavao posvetiti vjeri uz sve druge obaveze koje imam u životu. I nekako što više se posvećujem vjeri, to više nalazim neki mir. Neki svoj smisao u životu. Mada moram još mnogo toga da uradim po pitanju vjere, ipak nekako se sve više pronalazim u toj vjeri.

I dalje se borim sa time da molim neke kršćanske molitve i namaz. Jer ipak treba se posvetiti i drugim životnim stvarima posvetiti svoj život. Nekako mi je teško uskladiti vrijeme kada ću moliti i za molitvu i vrijeme za obavljanje drugih obaveza. Jer osjećam nakon ovih molitvi da u mene se zavuče neki mir. I da se mirnije osjećam. Počeo sam se nekako nervozno osjećati kada propustim molitvu.

U zadnje vrijeme sam također ponovno počeo više da čitam neke vjerske knjige. I u njima, moram priznati, nekako pronalazim mir i daljnju motivaciju za život. Predivno mi je čitati ove knjige. Jer u njima pronalazim i neki mir. Kojeg u svako dnevnom životu ne mogu pronaći. I to mi nekako pomaže da budem mirniji i sretniji. Te to preporučujem i vama, ako imate vremena. Jer lijepo je družiti se sa knjigom.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑