srčani infark – Nevjerni Toma

Ni zadnjih mjesec i više dana nekako nisam imao volje da se vratim pisanju tekstova za ovaj blog. Moram priznati da sam se dosta zalijenio u pisanju ovih tekstova. Kao da nisam imao volje za pisanje, kao da nisam vidio smisao u tom pisanju. Ali cijelo vrijeme me je držala ipak neka želja da se vratim tom pisanju. Te sada nakon dužeg vremena sam se odvažio da pokušam napisati nekoliko redaka u ovom postu za ovaj blog. A koliko ću uspjeti, vidjet ćemo.

Moj život zadnjih mjeseci se je vratio u neku normalu. U neku monotonost. I nemam više toliko obaveza. Tako da pomalo uživam u mirnom i povučenom životu. Jer povukao sam se iz javnosti koliko sam mogao, jer sam se sve više osjećao nekako neželjeno među ljudima. Mada koliko god uživao u takvom predivnom miru, toliko mi ipak nedostaje neko društvo. Tako da se pomalo osjećam i usamljeno. Ali ne želim se žaliti. Jer ipak sam sretan da sam živ, s obzirom što sam proživio zadnjih godina. I moglo je biti puno gore nego li je sada.

Sretan sam što sam se uspio toliko oporaviti od srčanog infarkta i moždanog udara. Mada nije potpuni oporavak. Ali sretan sam da mogu pješice otići u neku nabavu, u ljekarnu, nekom doktoru na pregled ili slično. Mada i dalje teško hodam, ali ipak sam sretan što ne moram baš o svemu ovisiti o drugome. Mada bih volio da imam neku pomoć, koja bi mi dobro došla, ali ipak se ne želim predati. Već i sam mnoge stvari obaviti. Tako da se ne zapustim i dovedem u loše stanje, kada sam se uspio toliko oporaviti. Mada i dalje u desnoj ruci i nozi osjećam neku vrstu spazma i pritiska, ipak se mogu kretati. Bogu hvala na tome.

Zadnjih dana nekako si razmišljam o tom svom oporavku nakon moždanog udara. Mada sam sretan što sam se uspio toliko dobro oporaviti da mogu otići u nabavu ili neko drugo mjesto, ipak sam pomalo nesretan što se nisam bolje oporavio. Što mi je u toj desnoj ruci i nozi ostao taj spazam ili što li je već, da se zbog toga teže krećem i obavljam neke zadatke. Ali ipak sam i nesretan, jer mogao sam se i bolje oporaviti, da se mogu nečim boljim baviti. Pa čak možda i raditi. I tako pokušati zaraditi neke novce. Na čemu sam žalostan, jer nedostaje mi neki posao i druženje na poslu. Ali ni tu se ne želim žaliti, jer ipak sam sretan što sam živ i toliko pokretan.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Od kada sam imao drugi srčani infarkt, te nakon njega i moždani udar borim se sa kretanjem i hodanjem. A i sa korištenjem desne ruke. Naime, nekoliko sati nakon što je obavljen zahvat na mojem srcu, doživio sam u bolnici i moždani udar. Srećom da je bio u bolnici, jer da me je uhvatio u nekoj vožnji autom dok sam ga vozio ne bih se lijepo proveo. I tko zna kakvu štetu bih napravio, kako sebi tako i okolini. A da ne pišem da sam mogao i nekog unesrećiti. Tako da sam pomalo sretan što je taj nemili događaj bio u bolnici, gdje su brzo reagirali i pomogli mi da ne bude veće zlo.

A zašto spominjem da se od tada borim sa svojim kretanjem i hodanjem, a i obavljanjem svakodnevnih zadataka. Naime, kada me je pogodio moždani udar, ostala mi je paralizirana desna strana tijela. I od tada sam morao ponovo učiti kako se služiti desnom rukom i hodati. Zapravo je prvo trebalo uopće pokrenuti da mogu micati sa rukom i nogom. I onda polako ponovno učiti hodati i koristiti desnu ruku. A u međuvremenu sve raditi sa lijevom rukom. S vremenom i vježbanjem sam polako sve više počeo hodati i koristiti desnu ruku. A za to mi je trebalo dosta mjeseci. A sada nakon skoro dvije godine već puno bolje hodam veće udaljenosti i služim se desnom rukom.

Ali ipak, to je još daleko od savršenog. Jer još uvijek šepam u hodanju, a i desna ruka više nije tako jaka kao što je prije bila. Tako da se još mučim u obavljanju svako dnevnih zadataka. I to me jako ljuti i žalosti. Jer više ne mogu da se služim desnom stranom kao prije. I svaki dan se boriti sa nekom vrstom boli i ograničenja u korištenju desne ruke i noge. Što je pomalo frustrirajuće, jer dok se sjetim nekih ljudi koji su isto imali moždani udar i kako su se uspjeli oporaviti nakon toga toliko dobro da se više ne vidi da su imali preboljeni moždani udar. E, to me ljuti i frustrira, jer ja nisam uspio da se tako dobro oporavim. I da se još uvijek mučim sa kretanjem i svime ostalim. Tako da mi je pomalo teško gledati zdrave ljude kako mogu normalno se kretati i živjeti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Oznaka: srčani infark

Uvodnik #29

Svjedočanstvo #10