moždani udar – Nevjerni Toma

Ni zadnjih mjesec i više dana nekako nisam imao volje da se vratim pisanju tekstova za ovaj blog. Moram priznati da sam se dosta zalijenio u pisanju ovih tekstova. Kao da nisam imao volje za pisanje, kao da nisam vidio smisao u tom pisanju. Ali cijelo vrijeme me je držala ipak neka želja da se vratim tom pisanju. Te sada nakon dužeg vremena sam se odvažio da pokušam napisati nekoliko redaka u ovom postu za ovaj blog. A koliko ću uspjeti, vidjet ćemo.

Moj život zadnjih mjeseci se je vratio u neku normalu. U neku monotonost. I nemam više toliko obaveza. Tako da pomalo uživam u mirnom i povučenom životu. Jer povukao sam se iz javnosti koliko sam mogao, jer sam se sve više osjećao nekako neželjeno među ljudima. Mada koliko god uživao u takvom predivnom miru, toliko mi ipak nedostaje neko društvo. Tako da se pomalo osjećam i usamljeno. Ali ne želim se žaliti. Jer ipak sam sretan da sam živ, s obzirom što sam proživio zadnjih godina. I moglo je biti puno gore nego li je sada.

Sretan sam što sam se uspio toliko oporaviti od srčanog infarkta i moždanog udara. Mada nije potpuni oporavak. Ali sretan sam da mogu pješice otići u neku nabavu, u ljekarnu, nekom doktoru na pregled ili slično. Mada i dalje teško hodam, ali ipak sam sretan što ne moram baš o svemu ovisiti o drugome. Mada bih volio da imam neku pomoć, koja bi mi dobro došla, ali ipak se ne želim predati. Već i sam mnoge stvari obaviti. Tako da se ne zapustim i dovedem u loše stanje, kada sam se uspio toliko oporaviti. Mada i dalje u desnoj ruci i nozi osjećam neku vrstu spazma i pritiska, ipak se mogu kretati. Bogu hvala na tome.

Zadnjih dana nekako si razmišljam o tom svom oporavku nakon moždanog udara. Mada sam sretan što sam se uspio toliko dobro oporaviti da mogu otići u nabavu ili neko drugo mjesto, ipak sam pomalo nesretan što se nisam bolje oporavio. Što mi je u toj desnoj ruci i nozi ostao taj spazam ili što li je već, da se zbog toga teže krećem i obavljam neke zadatke. Ali ipak sam i nesretan, jer mogao sam se i bolje oporaviti, da se mogu nečim boljim baviti. Pa čak možda i raditi. I tako pokušati zaraditi neke novce. Na čemu sam žalostan, jer nedostaje mi neki posao i druženje na poslu. Ali ni tu se ne želim žaliti, jer ipak sam sretan što sam živ i toliko pokretan.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Nekako ne mogu razumjeti ljude koji ne vjeruju i deklariraju se kao ateisti. Ne mogu zamisliti život bez vjere. Da ne vjeruješ u Boga po bilo kojem obredu ili religiji. I ne znam kakav je to život bez Boga i vjere. Jer odrastao sam i odgojen sam u vjeri. Mada moja vjera u mladosti nije bila snažna i izrazita kao danas. Nisam odlazio na bogoslužja. Ali tek u kasnijoj životnoj dobi sam polako počeo osjećati da ima nešto u vjeri. I kroz sve to vrijeme je polako sazrijevala. Ali tek kada sam se razbolio, nekako je ta moja vjera isplivala na površinu. I počela jače sazrijevati. Valjda je trebalo da se razbolim i da shvatim koliko je zdravlje i život krhak. I koliko ima značajnosti u vjeri. Da vjera nije bez razloga nam podarena od Boga. Tek sad u bolesti i posljedicama bolesti sam shvatio koliko sam griješio i nisam se pouzdao u vjeru i Boga.

Ali moram i nešto priznati, a to je da sam zadnjih tjedana dosta zapustio proučavanje vjerskih tekstova. A posebice sam dosta zapustio proučavanje Islama. Vjere koju zadnjih godinu i pol dosta zavolio, ali nisam postao istinski vjernih vjere Islam. I to mi jako nedostaje. Jer ono malo što sam naučio o toj vjeri, uvjerilo me je da Islam nije tako agresivna vjera kako nam mediji i ine institucije i ljudi nastoje prikazati. Ima u toj vjeri i pozitivnih stvari koje treba uzeti u obzir. Jer i ta vjera nas uči da volimo druge i poštujemo ih kao i kršćanstvo. Mada to govore na drugačiji način. Ali princip je isti.

Jedna od stvari sa kojom se susrećem zadnjih mjeseci jest ta da kada se šećem gradom i nešto negdje pokušam obaviti jest ta da neki ljudi kada me vide sa štakom u ruci ostanu iznenađeni. Naime, mnogi još ne znaju kako sam prošao zadnjih godina sa zdravljem. I da su ostale posljedice nakon moždanog udara. Pa im moram objasniti situaciju. A opet ima i ljudi kada me vide sa štakom, ne postavljaju pitanja ali mi pomognu ili mi pokušaju olakšati. Ali i ima onih koji baš ne mare pa mi otežaju stvar. Kao da ne razumiju da i oni se mogu naći u istoj situaciji. Ali ne ljutim se, jer znam da će se svakome vratiti onako kako zaslužuje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Do sada sam koristio neke stare tekstove sa prijašnjeg bloga i objavljivao ih na ovom blogu. Naravno uz malu izmjenu teksta. Ali od sada ću se dalje morati mučiti sa pisanjem novih tekstova za ovaj blog. Nadam se da mi ne ćete zamjeriti na ovoj strategiji, kojoj sam morao pribjeći dok ne dobijem inspiraciju za pisanje ovih tekstova. I sada se nadam da ću uspjeti sa pisanjem ovih tekstova. Jer volim pisati i tipkati po tipkovnici svoj kompjutera. Jednostavno obožavam tipkati po tipkovnici. Jedino što mi još zadaje muke jest desna ruka, koja se još nije dobro oporavila nakon moždanog udara. Što me žalosti, ali pokušavam se nekako nositi sa time.

Ovih dana je prošlo tri mjeseca od kada sam izašao iz jedne ustanove u kojoj sam bio negdje oko godinu i pol na nekoj rehabilitaciji nakon srčanog i moždanog infarkta. I ne mogu opisati koliko mi je drago da sam uspio izaći iz te ustanove, jer kod kuće sam pronašao neki mir, koji nisam imao u toj ustanovi. Tih godinu i pol mi je bilo najteže u životu, jer sam doživio dosta neugodnosti i užasa, koji mi nije trebao. Ali sada barem imam kod kuće neki mir. U kojem istinski uživam. I ne mogu se nauživati. Tako da se nadam da sam uspio sada pronaći kakav takav mir od nekih ljudi, jer ti pojedinci su stvarno bili užasni. I ne znam kako sam uspio sve to tamo preživjeti. Cijeli taj boravak, koji mi je bio nužan. Te se nadam da se više ne će ponoviti.

A i zadnjih dana se nekako pokušavam odviknuti od tolikog gledanja TV-a i serija. Jer previše me je taj TV okupirao i odvukao me od nekih drugih obaveza kojima sam se bavio. I kojima se sada pokušavam vratiti. Mada ima zanimljivih serija, koje se isplati pogledati i pratiti. I pokušati ću ih nekako ipak pratiti. Ali nastojat ću da sve to držim pod nekom kontrolom. Pogotovo ću nastojati držati kontrolu u tome da samo te neke filmove i serije pratim i gledam. Jer druge stvari me ne interesiraju.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Oznaka: moždani udar

Uvodnik #29

Svjedočanstvo #07

Uvodnik #14