Kao što sam već pisao ovih dana sam bio na nekom zahvatu srca u bolnici. Koji je prošao dobro, bez ikakvih problema.I uoči tog zahvata i odlaska u bolnicu bio sam dosta prestrašen. Jer sam bio u zabrinuti kako će sve to proći. A i znao sam kakav je to zahvat i imao sam neko loše iskustvo zadnji puta. Ali na kraju je sam odlazak u bolnicu prošao dobro. Kao i sam zahvat također. Te sam već isti dan bio pušten kući na kućnu njegu. Što me je obradovalo, jer na kraju je pokazalo da sam uzalud bio zabrinuti. I da se toliko nisam trebao brinuti. Već da sam trebao biti hrabriji i odvažniji. A taj srah i zabrinutost bila je znak da moje slabosti. I da sam se trebao više pouzdati u Nebeskog Oca. I nastojao sam se uzdati u njega koliko sam najviše mogao, ali ipak neka zabrinutost je bila prisutna. Ali sada kada sam preživio sve to, miran sam i zadovoljan, jer sve je prošlo dobro. I polako sam se vratio u neku svoju normalu i rutinu života. Sa time da se prvih dana nisam smio preopteretiti. Da olakšam oporavak. I sada polako mogu nastaviti sa svojim životom.
Na kraju sam ipak uspio da si isposlujem neki sanitetski prijevoz. Na kraju mi je doktor opće prakse ipak ispunio taj neki formular. I uspio sam da se dogovorim sa sanitetskim prijevozom prijevoz za taj dan. Tako da sam si time nekako organizirao prijevoz do bolnice u susjednom gradu i nazad kući. Naime, morao sam ići na taj zahvat u bolnicu u susjednom gradu. Što me je ljutilo. Ali preživio sam nekako taj prijevoz, jer vožnja je bila užas. I krumpir je imao ugodniju vožnji, nego ja. A da ne pišem o tome da su me vozili okolo unaokolo, umjesto kraćim putem. Tako da mi je bilo mučno nakon vožnje, ali uspio sam je preživjeti.
A što se tiče toga što sam morao ići u drugi grad na taj zahvat, to je druga pjesma. Nikako da razumijem to da taj zahvat nisam mogao obaviti u bolnici u svom gradu. Nikako ne mogu da shvatim tu logiku organizacije bolničkog liječenja. Kao da varaždinski doktori nisu sposobni da obave taj zahvat ovdje u Varaždinu, nego su me takvog jadnog slali u Čakovec na liječenje. Tako da sam i sada još uvijek ogorčen tom užasno lošom organizacijom liječenja. I moram priznati da se ne čudim da liječnici bježe iz Lijepe naše raditi u druge države. Jer ovo stvarno nije normalno. Ali unatoč svemu, zahvalan sam Nebeskom ocu što mi je pomogao da preživim cijeli taj događaj, jer nije bilo ugodno.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma
Nevjerni Toma 