U prošlosti sam si znao nabavljati nešto kisele repe. Koju nisam jeo već redovito. Kisela repa je predivna biljka koja spada u povrće. I kada se preradom ukiseli, postaje jedno od predivnih namirnica za pripremu jela. Posebno mi je odlično varivo od kisele repe i graha.

Kisela repa je korjenasto povrće, čiji je uzgoj počeo na Bliskom istoku prije pojave krumpira. Prilikom pripreme se najviše koristi korijen, ali i lišće repe je jestivo. Korijen je bijele boje, okruglog ili duguljastog oblika. Pomalo je gorkog okusa no prilikom termičke obrade taj okus se gubi. Uzgoj repe počinje u proljeće, a već početkom jeseni se može početi kiseliti. Prilikom početka kiseljenja repe potrebno je odabrati zdrave i zrele komade. Za uspješno kiseljenje važna je količina soli – na 1 kg repe stavlja se 10 grama soli. Količinu koju bi željeli ukiseliti za svoju obitelj možete odrediti i prilagoditi prema potrebama svoje obitelji. Za prosječnu obitelj dovoljno je oko 20 kilograma korijena repe.

Jedan od recepata za kiseljenje repe koje sam našao na mreži svih mreža sastoji se od: 20 kilograma repe, 200 grama soli, šećera i nekoliko listova lovor. Repu je potrebno očistiti i naribati, te je smjestiti u drvene posude. Na prvi red dodajte šećer, a u svakom idućem sloju dodajte sol. A na vrhu stavite lovorov list. Te pritisnite još repu da pusti svoj sok. Na vrhu posude stavite neko opterećenje. Posudu držite u na mjestu gdje je temperatura negdje oko 15 do 18 stupnjeva. Te je pustite da se kiseli mjesec i pol do dva mjeseca. Tako nekako ide recept za kiseljenje. Naravno, preporučujem da za dodatne savjete i preporuke potražite kod nekog tko ima iskustva u kiseljenju.

I u mojoj obitelji se je nekad isto kiselila repa. A i zelje također. Za repu se toliko ne sjećam, ali kiseljenja zelja se dobro sjećam. I nekako mi se čini da je recept identičan. Ali moguće je da se varam. Jer već je prošlo mnogo godina od kada sam zajedno sa svojom bakom i ocem kiselio zelje. Ali se još uvijek dobro sjećam nekih od tih dana. I ostali su u odličnom i ugodnom sjećanju. Bila je to jedna predivna tradicija u našoj obitelji. Koja se je prekinula zbog bolesti i smrti. I koje se volim prisjećati. Jer, na žalost, nikad je nisam obnovio. Ali nikad se ne zna.

U današnje vrijeme kiselu repu si nabavljam na tržnici kod jedne kumice, koja se sa svojom obitelji bavi kiseljenjem zelja i repe. I najradije kod nje kupujem kiselo zelje i repu. Jer domaće je ipak domaće. A i ovom kiselom zelju i repi koja se prodaje u trgovačkim centrima nekako ne vjerujem. A i tom kupovinom kiselog zelja i repe kod te kumice nastojim pomoći domaćoj proizvodnji i tim ljudima. Koji se znaju dobrano namučiti u proizvodnji. A da ne pišem o tome koliko je domaće ipak kvalitetnije od ovog zelja u trgovini. A i o tome da je puno ukusnije.

Kiselu repu volim jesti kao varivo sa grahom. I to varivo mi je jedno od najboljih i najukusnijih zimskih variva. I koje volim jesti zimi. Varivo uglavnom pripremam tako što si kupim pola kile kisele repe i veću konzervu graha. Te od začina dodam papar, vegetu i neku goveđu kocku. I to sve pustim da se prokuha. I pri kraju napravim uobičajenu zapršku od brašna u koju dodam i ponešto crvene mljevene paprike. Te još pustim da se još malo prokuha. I eto mi jedno predivno jelo za ručak u kojem istinski uživam.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma