7000 dana u Sibiru

Prije nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936 bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz ovu svoju priču svu surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Nakon pročitane knjige ostao sam uznemireni. Uznemireni time što u 20. stoljeću su postojali ljudi koji su morali proživjeti jednu takvu torturu. A i zbog toga na što su sve neki režimi spremni uraditi malom čovjeku. Što čovjek može uraditi drugom čovjeku samo zato što nije dijelio njegovo mišljenje. Te se slagao sa politikom režima. Te na što su sve ljudi bili spremni da urade samo da pokušaju preživjeti. Neki nisu uspjeli izdržati torturu i otišli su radije u smrt.

Knjiga je i svjedočanstvo jednog malog čovjeka koji je uspio preživjeti sve te torture. Čovjeka koji je dao jednoj državi svoj život, a ona mu se odužila takvom užasnom torturom i ubila sve iluzije mladog čovjeka i ukrala mu život, najljudskije osjećaje. Autor nam je ostavio ovu knjigu u nasljedstvo i kao zalog da više ne ponovimo takve stvari. Ali do sada nismo uspjeli i sumnjam da ćemo uspjeti. Jer i dalje se događaju ovakve tragedije, koje uništavaju živote pojedinaca i čitavih obitelji i zajednica.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

8. listopada 2025. 0

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Prije nekoliko godina imao sam priliku da pročitam ovaj roman. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

18. rujna 2025. 0

7000 dana u Sibiru

Prije nekih nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936. godine bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz svu svoju surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

1. prosinca 2024. 0