Svjedočanstvo #17

Kao što sam već pisao ovih dana sam bio na nekom zahvatu srca u bolnici. Koji je prošao dobro, bez ikakvih problema.I uoči tog zahvata i odlaska u bolnicu bio sam dosta prestrašen. Jer sam bio u zabrinuti kako će sve to proći. A i znao sam kakav je to zahvat i imao sam neko loše iskustvo zadnji puta. Ali na kraju je sam odlazak u bolnicu prošao dobro. Kao i sam zahvat također. Te sam već isti dan bio pušten kući na kućnu njegu. Što me je obradovalo, jer na kraju je pokazalo da sam uzalud bio zabrinuti. I da se toliko nisam trebao brinuti. Već da sam trebao biti hrabriji i odvažniji. A taj srah i zabrinutost bila je znak da moje slabosti. I da sam se trebao više pouzdati u Nebeskog Oca. I nastojao sam se uzdati u njega koliko sam najviše mogao, ali ipak neka zabrinutost je bila prisutna. Ali sada kada sam preživio sve to, miran sam i zadovoljan, jer sve je prošlo dobro. I polako sam se vratio u neku svoju normalu i rutinu života. Sa time da se prvih dana nisam smio preopteretiti. Da olakšam oporavak. I sada polako mogu nastaviti sa svojim životom.

Na kraju sam ipak uspio da si isposlujem neki sanitetski prijevoz. Na kraju mi je doktor opće prakse ipak ispunio taj neki formular. I uspio sam da se dogovorim sa sanitetskim prijevozom prijevoz za taj dan. Tako da sam si time nekako organizirao prijevoz do bolnice u susjednom gradu i nazad kući. Naime, morao sam ići na taj zahvat u bolnicu u susjednom gradu. Što me je ljutilo. Ali preživio sam nekako taj prijevoz, jer vožnja je bila užas. I krumpir je imao ugodniju vožnji, nego ja. A da ne pišem o tome da su me vozili okolo unaokolo, umjesto kraćim putem. Tako da mi je bilo mučno nakon vožnje, ali uspio sam je preživjeti.

A što se tiče toga što sam morao ići u drugi grad na taj zahvat, to je druga pjesma. Nikako da razumijem to da taj zahvat nisam mogao obaviti u bolnici u svom gradu. Nikako ne mogu da shvatim tu logiku organizacije bolničkog liječenja. Kao da varaždinski doktori nisu sposobni da obave taj zahvat ovdje u Varaždinu, nego su me takvog jadnog slali u Čakovec na liječenje. Tako da sam i sada još uvijek ogorčen tom užasno lošom organizacijom liječenja. I moram priznati da se ne čudim da liječnici bježe iz Lijepe naše raditi u druge države. Jer ovo stvarno nije normalno. Ali unatoč svemu, zahvalan sam Nebeskom ocu što mi je pomogao da preživim cijeli taj događaj, jer nije bilo ugodno.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

3. travnja 2025. 0

Koronarografija

Ovih dana sam konačno uspio da obavim neki zahvat na srcu, nekim novim postupkom. Postupkom kojem nikako ne mogu da zapamtim ime. I na kojem sam već bio tri puta. Zapravo ovo mi je bio treći put. Prva dva puta sam bio sam nakon preživljenog srčanog infarkta. A sada sam išao preventivno na taj zahvat, da se neke dvije žile pokušaju popraviti. Jer su bile upitne. Pa sam otišao u bolnicu, gdje su doktori uspjeli da pogledaju te dvije žile i nešto urade na njima. I nadam se da su uspjeli da ih dovoljno poprave da ne budu tako skoro radile probleme. Ili izazovu neki novi srčani infarkt.

Moram priznati da sam bio prestrašen tog postupka, jer je to bio zahvat na srcu. Jednom od najvažnijih organa u tijelu. A i bio sam prestrašen tim zahvatom, jer sam u prva dva zahvata imao loše iskustvo. I zbog čega sam se teško odlučio na taj zahvat. A to je bio zahvat u tome što su mi ušli kroz neku arteriju na desnoj ruci. I tom arterijom nekim alatima došli do srca, gdje su pokušali popraviti stvar. I spriječiti da naprave neki problem. Ne znam baš što su radili doktori, jer ih nisam baš razumio. Ali nadam se da su uspjeli usput malo popraviti stvar. I to su mi uradili pod lokalnom anestezijom. Tako da sam samo osjetio bol kod injekcije sa kojom su mi dali anesteziju. I nakon toga sam samo osjetio da tom nekom alatkom nešto petlja doktor po ruci. A na srcu nisam ništa osjetio. Tako da neku veliku bol nisam osjetio. I kada je sve prošlo, bio sam sretan, jer je sve dobro prošlo. Pogotovo sam bio sretan jer sam već taj dan išao kući. I nisam morao ostati u bolnici. Čega me je isto bilo strah, jer baš ne volim boraviti u bolnici.

I moram priznati da sam se nakon tog zahvata osjećao dobro. Jedino sam malo mučninu osjetio kada sam došao kući, ali ta mučnima je mogla biti od vožnje sanitetskim vozilom. I ta vožnja je bila luda. I pravo je čudo da sam je uspio preživjeti. I još sam malo nakon tog zahvata osjećao bol u ruci. Ali ona je polako nestala kako je vrijeme prolazilo. Tako da sam se brzo počeo vraćati u neku normalu. I što sad ovaj zahvat mogu ostaviti u prošlosti iza mene. I polako se vratiti u sadašnjost i posvetiti se budućnosti. I zahvalan sam Nebeskom Ocu što je bio uz mene cijelo ovo vrijeme. I što mi je pomogao da sve prođe dobro.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

29. ožujka 2025. 0

Svjedočanstvo #15

Prije nekoliko dana sam dobio poziv da se javim u bolnicu radi nekog zahvata na srcu. Već sam valjda pisao da sam imam problema sa srcem. I da redovito idem na neke kontrole. Tako sam bio prije Božića na nekoj kontroli kod doktora i predložio mi je da idem na taj neki zahvat na srcu. Jer navodno imam problema sa još dvije žile koje bi trebalo pogledati i srediti i dovesti u neki red. Isprava sam odbio, ali nakon nekog objašnjavanja i razgovora ipak sam pristao da idem na taj zahvat. Te smo se dogovorili da obavim neke pretrage i da će me onda pozvati na taj zahvat. I došlo je to vrijeme da odem na taj zahvat, jer su me pozvali. Već sam upoznat sa tim zahvatom, kakav je. Jer sam ga prošao već dva puta. Tako da znam koliko je težak, makar je rutinski zahvat. Ali moram priznati da me je ipak strah tog zahvata, kako će proći i da ne bude problema. Nikako se ne mogu osloboditi tog straha. A opet nešto mi govori da će sve biti dobro.

Najviše me boli to što mi doktor ne želi odobriti sanitetski prijevoz. Na koji bih trebao imati pravo, jer ipak sam malo teže pokretljiv osoba. A i radi se o ozbiljnom zahvatu na srcu. Nakon kojeg ću sigurno biti slab. I ne bi smio da vozim, ili da se vozim javnim prijevozom. Tako da sam ljut, jer moram nekog poznatog gnjaviti da me odveze do bolnice, umjesto da mi se osigura sanitetski prijevoz. Dok neki drugi sa lakšim dijagnozama i koji su bolje pokretljivi odmah mogu dobiti jedan takav prijevoz. I kakva je sad tu pravica? Stvarno više ne razumijem ovo naše zdravstvo. Da tako diskriminira nas pacijente. Znam da nisam savršenog zdravlja, a opet moje zdravlje je dosta loše. I trebao bih imati i ja neka prava, koja nemam. A inspekcija nije baš od neke koristi. Tako da sam stvarno jadan, da jadniji ne mogu biti.

I zato sam i zbog toga u nekom strahu, jer me se tako gnjavi. A i zbog toga što baš nemam sa kime pričati puno. Mada su me neki poznanici pokušali utješiti i ohrabriti, ali pak sam i dalje zabrinut i u strahu. Što je znak da sam u neku ruku oprezan, jer znam o čemu se radi. Ali nadam se da će ipak sve dobro proći. Najviše me muči to što toliko dana moram čekati sa odlaskom na zahvat, jer sam negdje krajem mjeseca Ožujka naručeni. I to samo čekanje me isto psihički ubija. Jer ne volim toliko da čekam da se nešto riješi ili obavi.

A boli me i to što ne mogu taj zahvat obaviti u bolnici u svog gradu, već moram ići u drugi grad u bolnicu da se taj zahvat obavi. Kao da su ovi naši doktori u mom gradu manje sposobni od ovih u drugom gradu. Ili da ovaj doktor koji se je specijalizirao za te zahvate ne može doći u ovu bolnicu u mom gradu da to obavi. Tako da sam i zbog toga ogorčeni, jer nas i ako ovi na vlasti gnjave. Ne znaju više kako bi nas mučili i gnjavili. Jer ja nisam tražio da budem bolestan. Već me je bolest sama napala, makar sam se trudio da pazim na sebe koliko sam mogao. Ali ipak karma je imala neke druge planove sa mnom.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

24. ožujka 2025. 0