Oznaka: Bog

Svjedočanstvo #27

Pored sve ljubavi koje osjećam uz molitvu, i koliko ljudi poznajem, ipak se osjećam usamljeno. Nemam neku voljenu osobu, djevojku sa kojom bih ostvario neku ljubavnu vezu. Tako da sve ove dane proživljavam usamljeno i sam. I nekako sve teže se nosim sa time. Jer teško je pored svega toga biti sam bez voljene osobe. Sa kojom bih podijelio svoj život i pokušao toj djevojci biti podrška. Znam da ljubavna veza donosi i svoje obaveze i brige , ali i veselje i radost ljubavi. A i slično je i sa samačkim životom. Koliko je samački život lijep zbog slobode koju imaš, toliko je i težak, jer nemaš se sa kime družit, popričati i podijeliti ljubav. Tako da kako god obrneš, sve ima svoje dobre i loše strane.

Ovih dana smo proslavili blagdan Božića. Makar se deklariram i kao musliman, ali pokušao sam i ja ovih dana skromno proslaviti ovaj blagdan. Jer ipak u meni još uvijek tinja i katolička vjera. Nikako se ne mogu osloboditi te vjere. Ipak sam odgojen u toj vjeri i proveo veći dio života u toj vjeri. Tako da sam ipak popustio pomalo da slavim ovaj blagdan Božića. Meni je teško se odvojiti od tih nekim navika, kada promijeniš vjeru. I počneš se deklarirati kao musliman i promijeniš vjeru. Ali najviše što me boli ovih dana, što sam ove dane proveo usamljeno, bez voljene osobe i obitelji. Jer nisam našao voljenu osobu sa kojom bih podijelio ove dane. A i stvorio obitelj. Tako da mi je bilo teško ovih dana. Jer usamljenost je teška, a niti je obiteljski život lagan. Ali ipak mi je bilo teško. A i zbog toga što nisam mogao sestri u posjetu, zbog zdravstvenih razloga.

Već nekoliko mjeseci molim neke katoličke molitve i krunicu, kao neki znak pobožnosti. Kao neki pokušaj molitve koja mi nedostaje. I moram priznati da sam se polako počeo osjećati nekako mirnije i da nekako se drugačije počeo osjećati. Pa čak i da mi se je i vjera promijenila. Osjećam se kao da se mijenjam na bolje. Što mi je pomalo drago, jer želim da se promijenim na bolje. I nadam se da će mi te molitve pomoći da se promijenim na bolje u svim područjima života. I biti nekako bolji. A vrijeme će pokazati koliko su mi molitve i krunica pomogli.

Kako sve više nekako starim, tako i sve više osjećam promjene vremena vani. A i da mi se sve nekako pogoršava. Kao da više ne napredujem. Tako da sam sve više pomalo žalostan, jer to mi je neki znak da polako starim. Da više ne će biti isto kao prije. Tako da ću morati da se pomirim sa time. A i sve više mi ta neka usamljenost pomaže i prija. Jer previše sam razočaranja doživio u ljudima. Te i zbog toga nekako sve više uživam u nekom miru samoće.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Svjedočanstvo #24

Otprilike zadnjih mjesec dana svakodnevno molim neke katoličke molitve i krunicu. I nakon tih mjesec dana polako sve više mi prelazi u naviku da molim te molitve. Sve više uživam u molitvi tih molitava i krunice. Sve više ne mogu bez tih molitvi tih molitvi i krunice. Kao da sam postao ovisan o tim molitvama i krunici. Kao da osjećam neku smirenost kada molim. I ako ne izmolim te molitve i krunicu, nekako postajem nervozan. Što me ipak veseli (mislim molitva tih molitvi i krunice), jer obavljam nešto predivno u tijeku svog dana. I dan mi nekako je nakon toga ispunjen. Kao da sam uradio nešto predivno i dobro.

Ali moram priznati da se pri tome u meni javlja neka sumnja i dilema. A i pitanje da li Nebeski Otac uslišava te molitve i krunicu. Nekako sam sumnjičav u sve to. Jer nekako ne osjećam i primjećujem da se nešto dobro odvija u mom životu. Imam osjećaj kao da me Nebeski Otac ne čuje i ne uslišava moje molitve i krunice. Možda prebrzo očekujem da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu. Jer nešto mi govori da bih morao biti strpljiv u tim molitvama i uporno moliti. I da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu kada za to dođe vrijeme. A možda je već Nebeski Otac uslišao sve te moje molitve i krunicu, samo ja još nisam primijetio da su uslišane molitve. Ali jednu stvar nekako primjećujem, a ta je da se sve više osjećam nekako mirniji. I kao da sve mirnije i smirenije molim te molitve i krunicu. Kao da mi sve više sve to ulazi u naviku i ovisnost.

A opet nešto me vuče k tome da molim tu krunicu i te molitve, kao da netko želi da ih molim. Da tako pokušavam razgovarati sa Nebeskim Ocem, jer negdje sam čuo da je molitva zapravo razgovor sa Bogom, da razgovaramo, pričamo sa Bogom. Što nekako vjerujem da je istina. Jer tim molitvama iznosimo Nebeskom Ocu ono što nas muči u životu. Što nam je potrebno u životu. A Nebeski Otac nam uslišava sve te molitve. I kada dođe vrijeme pomogne nam u potrebi koja nam je potrebna.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Svjedočanstvo #07

Nekako ne mogu razumjeti ljude koji ne vjeruju i deklariraju se kao ateisti. Ne mogu zamisliti život bez vjere. Da ne vjeruješ u Boga po bilo kojem obredu ili religiji. I ne znam kakav je to život bez Boga i vjere. Jer odrastao sam i odgojen sam u vjeri. Mada moja vjera u mladosti nije bila snažna i izrazita kao danas. Nisam odlazio na bogoslužja. Ali tek u kasnijoj životnoj dobi sam polako počeo osjećati da ima nešto u vjeri. I kroz sve to vrijeme je polako sazrijevala. Ali tek kada sam se razbolio, nekako je ta moja vjera isplivala na površinu. I počela jače sazrijevati. Valjda je trebalo da se razbolim i da shvatim koliko je zdravlje i život krhak. I koliko ima značajnosti u vjeri. Da vjera nije bez razloga nam podarena od Boga. Tek sad u bolesti i posljedicama bolesti sam shvatio koliko sam griješio i nisam se pouzdao u vjeru i Boga.

Ali moram i nešto priznati, a to je da sam zadnjih tjedana dosta zapustio proučavanje vjerskih tekstova. A posebice sam dosta zapustio proučavanje Islama. Vjere koju zadnjih godinu i pol dosta zavolio, ali nisam postao istinski vjernih vjere Islam. I to mi jako nedostaje. Jer ono malo što sam naučio o toj vjeri, uvjerilo me je da Islam nije tako agresivna vjera kako nam mediji i ine institucije i ljudi nastoje prikazati. Ima u toj vjeri i pozitivnih stvari koje treba uzeti u obzir. Jer i ta vjera nas uči da volimo druge i poštujemo ih kao i kršćanstvo. Mada to govore na drugačiji način. Ali princip je isti.

Jedna od stvari sa kojom se susrećem zadnjih mjeseci jest ta da kada se šećem gradom i nešto negdje pokušam obaviti jest ta da neki ljudi kada me vide sa štakom u ruci ostanu iznenađeni. Naime, mnogi još ne znaju kako sam prošao zadnjih godina sa zdravljem. I da su ostale posljedice nakon moždanog udara. Pa im moram objasniti situaciju. A opet ima i ljudi kada me vide sa štakom, ne postavljaju pitanja ali mi pomognu ili mi pokušaju olakšati. Ali i ima onih koji baš ne mare pa mi otežaju stvar. Kao da ne razumiju da i oni se mogu naći u istoj situaciji. Ali ne ljutim se, jer znam da će se svakome vratiti onako kako zaslužuje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Vjera #05

Ne znam kako bih opisao svoju vjeru. Vjera postoji u mojoj duši. Mojoj glavi. U mojoj duši. Vjeruje da mi Nebeski Otac pomaže u mojim nevoljama i dobrim stvarima. A opet osjećam da nije na pravom putu. Kao da sumnjam u Nebeskog Oca, da nisam baš vjeran. Uvijek tražim neki dokaz, kao što je Nevjerni Toma, apostol, tražio da vidi rane na Isusu Kristu i onda povjerovao, tako i ja sam uvijek u potrazi za nekim dokazima. Sumnjam u neke svoje sposobnosti, ali kada ih uradim vidim da sam mogao da ih uradim. Sumnjam da mogu nešto uraditi, a kada uradim onda sam ljut što sam uopće sumnjao u sebe. I u tome leži moja nevjera. Moj problem, što u sve sumnjam. A ne bih trebao, trebao bih biti odvažniji u svojoj vjeri i više vjerovati u sebe i u Nebeskog Oca i njegovu pomoć.

Zato se ja volim zvati i „Nevjerni Tome”, jer sumnjam u vjeru, snagu, svoju sposobnost. I u svemu tražim neki dokaz. Jer sam sumnjičav u svemu. U meni je vjera poljuljana. I nije baš savršena. I to priznajem. Da nisam baš neki vjernik kakav bi trebao da budem. Čak i sumnjam da ću i ovaj tekst uspjeti nekako napisati. Sumnjam u svoju mogućnost pisanja tekstova. U pismeno izražavanje. A molio sam „Nebeskog Oca” da mi pomogne u pisanju ovih tekstova. I ipak na kraju uspijem napisati neki tekst. Bogu hvala na tome.

Za vjerom uvijek treba tragati. Uvijek ju tražiti. Uvijek je nadograđivati i razvijati. Jer ako to ne radimo, nema nam uspjeha u životu. Jer napredak u vjeri nam može donijeti onaj neki mir u duši, koji samo kroz vjeru u Boga možemo pronaći. A Bog voli one koji vjeruju u njega. I nastoji im pomoći u njihovim potrebama. Jer ako si vjeran u svojoj vjeri, onda se možeš nadati ljubavi Božjoj i miru u svojem životu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Svjedočanstvo #04

Nekako od kada sam sljedbenik „Crkve Isusa Krista – Svetaca posljednjih dana” u meni je pomalo većina stvari drugačija. Nekako sam malo mirniji, smireniji. Ne znam odakle taj mir dolazi. Možda od vjere koja se je u meni ojačala. Kao da me je ta vjera u Nebeskog Oca pomalo smirila. Osnažila. Jer dosta sam se u zadnjih godinu dana i više molio za snagu i vjeru u Nebeskog Oca. Da mi pomogne u nevoljama koje su me mučile. I nekako osjećam da su moje molbe uslišane. Da je Nebeski otac uslišao moje molitve i izvukao iz nekih nevolja i problema. Jer stvarno sam bio u problemima i nevolji. Kako sam doživio drugi srčani infarkt i prvi moždani infarkt moje nevolje i problemi su se pojačali. I molio sam Nebeskog Oca za pomoć da nađem rješenje za te nevolje i probleme. Da ojačam soju vjeru u Isusa Krista i Nebeskog Oca. Te mi je Nebeski Otac poslao rješenje u tome da je osnažio moju vjeru. Da u vjeri i molitvi pronađem mir. Da se ne zamaram sa nebitnim problemima.

Vjerujem da je jednim dijelom me Nebeski Otac uputio i prema „Crkvi Isusa Krista”, gdje sam pronašao dobre ljude, osim vjere, koji su me podučili nešto o vjeri. I kroz svoja podučavanja osnažili moju vjeru. A i da lakše donesem neke odluke. I koje su mi pomogle da riješim neke životne probleme i nevolje. I koje sam zadnjih mjeseci uspio uz pomoć Nebesko Oca i Isusa Krista nekako riješiti. Te se maknuti od nekih ljudi koji su me dovodili u probleme. I koji su oličenje nervoze i zla. Te da više nemam posla sa njima. Jer sam se dosta povukao iz javnosti i od ljudi. I dijelom je i u tome došao moj mir. Jer stvarno sam doživio neugodnosti od nekih ljudi, o kojima više ne želim razmišljati i pričati. A još manje vidjeti.

Vjerujem i u to da mi je Nebeski Otac pomogao oko jedne teške odluke. A ona je ta da sam nakon nekoliko mjeseci na kraju ipak pristao da se proda neka zemlje. I tako došao do nekih novaca, koji su mi pomogli da se izvučem iz nekih nevolja i problema. Mada su ti problemi riješeni i maknuti iz mog života, ipak ima još mnogo drugih problema koje treba riješiti. I nadam se da ću uz pomoć Nebeskog Oca ih nekako riješiti. Samo da bude zdravlja i mira.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑