Kulinarstvo 2#

Moje učenje stvarno učenje kuhanja i pripreme hrane počelo je prije nešto više od deset godina. I traje sa prekidima do danas. I još će trajati daleko u budućnost. I do sada sam pokušao da pripremam nekoliko raznih jela, koja sam pokušao pripremiti kako su moji roditelji pripremali, a neka sam uz pomoć nekih recepata učio pripremati.

Svoja prva iskustva u kuhanju sam učio uz svoje roditelje, pomažući im u pripremanju hrane za naš obiteljski ručak ili što li je već bilo. I tu sam pomalo dobio neka prva iskustva. A stvarno učenje je počelo kasnije, kada sam se morao silom prilika osamostaliti. I bio prisiljeni se sam brinuti za svoju prehranu. U obitelji si prisiljeni na kompromis oko prehrane, da se hrana priprema za cijelu obitelj u kojoj svaki član voli jesti neku svoju hranu na svoj način pripremljenu, makar si želiš pojesti nešto sasvim drugo moraš se prilagoditi tome. Dok kada se sam brineš o svojoj prehrani onda si pripremaš ono što tebi odgovara i onako kako tebi odgovara.

Kako se smatram još uvijek amaterom početnikom koji mora da savlada još mnogo toga u osnovama kuhanja, ipak sam se odlučio da usput dijelim svoja iskustva u kulinarstvu, kuhanju i prehrani. Da pokušam da podijelim sa vama svoje iskustvo u učenju kuhanja i prehrani. Pisat ću o ovom svom iskustvu na neki svoj način, a ne kao i ostali. Mada su mi uzor ti silni kuhari i ne smatram ih konkurencijom. Već uzor u pisanju o kulinarstvu i gastronomiji.

U zadnjih nekoliko tekstova pisao sam o nekim svojim iskustvima u kuhanju i pripremama nekih jela. A i napitaka. I u tom stilu ću i dalje pisati i nastojati taj stil razvijati. A kako če se razvijati vrijeme će pokazati. Još uvijek kroz ove prve tekstove ću pokušati se malo predstaviti po pitanju amatera kuhanja. A uskoro se nadam da ću pisati više i o samim jelima koje sam učio ili još uvijek učim pripremati.

Svoju prehranu zadnjih nekoliko godina i više nastojim najviše bazirati na povrću. I to ponajprije zbog zdravlja. Ali to ne znači da sam vegetarijanac, jer i dalje jedem neke od vrsta mesa (perad i riba). I najviše se učim pripremati variva od povrća i jela od povrća općenito. Neka variva pripremam prema receptima koje nalazim na nekim web portalima i prilagodim ih svojim mogućnostima. A neka variva pripremam prema sjećanju kako su moji roditelji pripremali. I prilagodio ih svojem načinu pripreme.

Ima još mnoga jela koje bih volio da naučim pripremati, ali za sada mi neke obaveze ne dozvoljavaju da ih učim pripremati. Ali vjerujem da će doći vrijeme da i njih se naučim pripremati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #02

Moja muka i borba sa posljedicama srčanog i moždanog infarkta nastavlja se polako dalje. Još uvijek osjećam neku vrstu bola u desnoj ruci i nozi. Te i dalje teško hodam, bolje napisati šepam, a i desna ruka me i dalje ne služi najbolje. I sa rukom više me mogu raditi kao i prije. Tako da se i dalje moram nositi sa time. I dalje se učiti kako živjeti sa tom nekom boli u ruci i nozi. Najviše mi je žao što sam sa izlaskom iz ustanove za rehabilitaciju ostao bez fizikalne terapije. Koja mi je puno značila i pomagala u mojem oporavku. Naravno kada sam izašao iz te ustanove kod doktora opće prakse sam tražio da me se pošalje na fizikalnu terapiju, na koju imam pravo, i prvi neki termin sam dobio tek u mjesecu travnju iduće godine. Tako da ću šest mjeseci biti bez te fizikalne terapije. I pomalo je strah da u tom periodu ne ću imati problema i pogoršati mi se stanje. Da ću sve morati ispočetka.

Donekle sam se pomirio sa time da će ovo moje stanje ovako ostati u ostatku mog života. Da će sve to biti dio mojeg novog života. Jer više ne ću biti dobro kao što sam bio prije infarkta. Te se sa time moram nekako pomiriti. I nositi se sa time kako znam i umijem. S jedne strane sretan sam što sam se tako uspješno oporavio. A s druge strane opet sam žalostan. Jer dok vidim neke druge ljude koji su isto imali moždani infarkt kako su se dobro oporavili, žao mi je što nisam među njima. Imam dojam da je negdje u dosadašnjem oporavku napravljena greška, zbog koje se nisam bolje oporavio. Ali sada nema povratke, već se nekako boriti sa time da ostane ovakvo stanje. Da se ponovo ne pogorša.

Kako sam izašao iz te ustanove za rehabilitaciju, tako sam potražio i neku pomoć. Na centru za socijalu sam zatražio neku financijsku pomoć. I taj postupak se polako kreće. I prema zadnjim informacijama neka moja medicinska dokumentacija je poslana na neko vještačenje da bi mi se priznao neki invaliditet. Pa da se onda može dalje obaviti sve ostalo što treba. Da dobijem neku pomoć, kako sada to zovu inkluzivni dodatak. Sa nadom da će se brzo to riješiti da mogu od nečeg živjeti, mada su mi rekli da treba dugo čekati pa ću se morati malo strpjeti. Ali jedno me boli i smeta što nikako da se pokrene jest dobivanje invalidske mirovine. Jer moram priznati da nisam više za bilo kakav rad u nekom poduzeću. Naime, paralelno sa tih pokretanjem postupka na centru za socijalu pokušavam da pokrenem da mi se prizna i invalidska mirovina. I već sam se informirao što sve moram da pribavim, jer izgleda da imam pravo na invalidsku mirovinu. Ali sve je zapelo kod doktora, koji već dva tjedna kod sebe drži taj postupak i nikako da se trgne i da obavi svoj dio posla, tako da dalje mogu krenuti u postupak na mirovinskom osiguranju. I to me tako ljuti i žalosti da sam sav jadan. Jer ne znam kako da trgnem doktora da obavi svoj dio posla. Znam da doktor ima puno posla, ali da me toliko mora zavlačiti to ne mogu da razumijem.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kulinarstvo – grah sa zeljem

Jedno od namirnica koje volim si pripremiti u zimskim mjesecima za ručak jest kiselo zelje. Uglavnom kao neki oblik variva (ako se tako smijem izraziti). I to obično u varijacijama sa grahom ili čisto zelje sa kobasicom ili nekako slično. Koje najviše volim kupiti kod jedne prodavačice na tržnici. Jer baš ne volim ovo kupovno u trgovini.

Kiselo zelje nastaje kiseljenjem običnog zelja koje nastaje kroz fermentaciju. Ne znam da li postoje razni recepti kako se kiseli zelje, ali osnova je ista. I u mojoj se je obitelji kiselilo zelje nekada. Koliko me sjećanje služi u neku plastičnu posudu smo naribali zelje u koje smo umetnuli očišćene cijele glavice zelja. Dodavajući papar, sol i mislim lovorov list. I sve to prelili sa vodom. Te na sve to stavili neki teret u obliku dasaka i cigli. I tako pustili da stoji zelje kod bake u podrumu neko vrijeme. Pazeći da ima dovoljno vode. Ne sjećam se koliko je tjedana tako stajalo. Ali na kraju je ispalo odlično domaće kiselo zelje u kojem smo svi uživali.

O povijesti kiseljenja zelja ne bih pisao. Jer na mreži svih mreža i u raznim knjigama postoje već mnogi podaci, pa se ne bih želio ponavljati. A ima i raznih recepata predivnih jela koja se mogu pripremiti od zelja. I koja su vjerujem ukusna. Posebno mi je najdraže varivo od zelja i graha, te sekeli gulaš. Dok ostale recepte još nisam isprobao, ali se nadam da ću jednog dana imati tu priliku.

U današnje vrijeme kiselo zelje kupujem kod jedne prodavačice na varaždinskoj tržnici. I koju poznajem već puno godina. I njezino zelje mi je najdraže i najukusnije. Kupujem to zelje kod te prodavačice jer nekako u njeno zelje imam najviše povjerenje. I koje je poput onog pravog domaćeg zelja, kojeg se sjećam iz djetinjstva i koje mi je stvarno odlično. Dok u ovo zelje koje se prodaje u raznim trgovinama i trgovačkim centrima nemam baš povjerenje, jer tko zna od kuda je zelje došlo i kako ukiseljeno i proizvedeno. Posebno nakon što sam radio u jednoj varaždinskoj zeljari i vidio kako se kiseli zelje. I moram priznati da uvjeti nisu bili baš vrhunski. Možda su u međuvremenu popravili uvjete proizvodnje, ali moje povjerenje je ostalo isto.

Najviše volim si pripremiti kiselo zelje u obliku variva. Čisto sa malo kobasice, začinjeno sa vegetom, zaprškom i mljevenom crvenom paprikom. Ili u kombinaciji sa grahom, vegetom, goveđom kockom, zaprškom i mljevenom paprikom. Sve zavisi kako me volja uhvati. Kiselo zelje ne ispirem prije kuhanja, već ga iz vrećice ubacim direktno u lonac i dobro prokuham. Jer volim malo kiselije zelje nego li ostali. A i negdje sam čitao da taj rasol je isto odličan za zdravlje i da ga je šteta baciti.

I moram priznati da uživam u tom varivu od kiselog zelja u zimi, zbog njegove kiseline. Koje dodaje neki poseban okus varivu, pogotovo još kada uspijem pogoditi pravi omjer začine, mojem uživanju u kiselom zelju nema kraja. I znam u tom jelu uživati danima nakon toga. Naravno kako živim sam, kod jednog kuhanja variva dobijem veću količinu variva. Pa imam običaj da prvi dan si pojedem koliko mogu i želim taj dan pojesti. Dok ostalo znam si raspodijeliti u neke posudice na porcije i ostaviti u ledenici. Te kada poželim izvadim tu posudicu i ugrijem ju i pojedem za ručak. Ponekad i to stajanje kiselog zelja na taj način dodaje varivu dodatni okus. Posebno sarmi. Naravno to je samo moje mišljenje i iskustvo. Što ne mora biti i vama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kulinarstvo – čaj

Čaj ili kineski čajevac je biljka latinskog imena Camellia Sinensis od čijeg se lišća i drugih dijelova radi vrući aromatični napitak blago gorkog i oporog mirisa. Čaj je predivan aromatični napitak koji se radi od raznih dijelova biljaka, uglavnom od lišća, plodova i korijenja. I većina biljaka ima ljekovita svojstva.

Čaj se priprema od dijelova biljaka poput lišća, korijenja i plodova. Prema jednoj legendi kineski car Sheen-Nong prilikom jednog lova otkrio je tajnu pripremu čaja. Kada je želio prokuhati nešto riječne vode, slučajno mu je u tu vodu vjetar donio nekoliko listova stabljike čaja. Naravno, voda u posudi je promijenila boju i miris. Taj neobičan miris došao je do cara, koji iz znatiželje popije nekoliko gutljaja te tekućine. I ubrzo je osjetio svježinu i kako umor od napornog puta nestaje.

Vjerojatno su prvi uživatelji ispijanja čaja bili budistički svećenici, redovnici. Isprva se čaj spremao od svježe ubranih listova biljke. Ali, kineski pjesnik Lu Yii opisuje spremanje zelenog čaja i razvija metode spremanje čaja. I nakon toga nastaje u Kini kultura ispijanja čaja. Jedan japanski redovnik donosi čaj u Japan, gdje se razvija ritual ispijanja čaja. Čaj polako preko arapskog poluotoka dolazi i u Europu i ostale dijelove svijeta. Gdje se također razvijaju razni rituali i kultura ispijanja čaja.

Ovo je samo u kratko povijest nastanka čaja. Predivnog aromatičnog napitka koji se i dan danas radi od dijelova biljke i raznih biljaka. I većina biljaka ima neku svoju ljekovitost. Danas gotovo da ne postoji čovjek koji ne uživa u ispijanju tog toplog napitka. I razvijena je velika industrija proizvodnje čaja, a i kultura ispijanja čaja.

Kod mene čaj, uz kavu, ima posebno mjesto u životu. Jer ti topli napici znaju me istinski osvježiti i odmoriti. Zimi ugrijati, ljeti osvježiti. Utažiti žeđ kada sam žedan, pomoći mi u ozdravljenju kada mi je loše. Jer baš u tim stvarima koje sam napisao mi čaj najviše pomaže. I zbog toga ga najviše volim piti. A i zbog ljekovitosti koje imaju neke biljke.

Nemam neki omiljeni čaj. Ali nekako su mi najdraži voćni čajevi. Mada čajevi i ostalih biljaka nisu loši. Ali volim ih koristiti kod nekih zdravstvenih problema koje me znaju mučiti. Unazad nekih mjesec dana sam imao problema sa probavom. I čaj od šipka sa hibiskusom, te neki zeleni čaj su mi pomogli da reguliram probavu. Dok čaj od matičnjaka ili melise volim koristiti navečer, da mi pomogne u noći. Jer znam imati problema i sa spavanjem. Ovo su samo jedni od problema zbog kojih volim piti čaj. Ali ne volim samo zbog toga uživati u čaju. Već u samoj njegovoj aromatičnosti, mirisu i okusu.

Toliko od mene o čaju, tom predivnom aromatičnom napitku. Nadam se da i vi uživate i da ću jednom prilikom još pisati o tom predivnom napitku.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kulinarstvo – kava

Kava je jedan od mojih omiljenih napitaka. I u kojem znam istinski uživati. Jer taj okus, taj miris mi je nešto posebno što me veseli tijekom dana. Napitak sa kojim započinjem i završavam dan. I bez kojeg ne mogu zamisliti dan.

Kava je napitak koji se poslužuje kao topli napitak. Spravlja se i prži od sjemenki koje rastu na stabljici biljke kavovac. Biljka potiče iz Etiopije, a sam naziv „caffa” dobio je po pokrajini u kojoj se najviše radili čaj od prženog zrnja. Ovo je kratak opis tog napitka prema jednoj društvenoj mreži.

Legenda priča da kava ima početak upotrebe kod jednog pastira Kaldija, koji je primijetio da njegove koze dosta energičnije kada su jele plodove jedne biljke koja je zapravo bila kavovac. Lokalni redovnici jednog samostana konzumirajući kavu primijetili su kako im pomaže da ostanu budni tijekom noći i koncentrirani tijekom molitve. Nakon čega se je kava počela širiti preko Arapskog poluotoka u svijet.

Kava ima dosta zdravstvene prednosti, ali ako se pretjera može dovesti do trovanja i ovisnosti. Stoga treba biti umjeren i pažljiv u njezinom konzumiranju. Dobra strana kave jest u tome što je izvor antioksidansa. Te pomaže u prevenciji i sprečavanju raznih bolesti. Dok, prevelikim unosom može dovesti do ovisnosti i trovanja.

Sirova kava nastaje prženjem u pržionicama na 180 do 240 stupnjeva dok se ne dobije željeni stupanj prženja i arome. Kava se priprema u osnovi priprema tako da se mješavina mljevene pržene kave prelije vrućom vodom pojedinih vrsta plodova kave. Danas postoje razne vrste i oblici kave poput espresso, instant kava, kava u prahu, granulama, te sa kofeninom ili bez njega.

Ovo je samo ukratko o kavi što sam našao na nekim portalima mreže svih mreža, koje sam koristio kao izvor teksta. I na kojima možete potražiti više o ovom omiljenom napitku.

Pišem o kavi i zbog toga što je kava jedan od mojih omiljenih napitaka. Uz kavu volim piti i čaj, kakao i slično. Ali okus i miris kave mi je nešto posebno što se riječima ne da opisati. Dugogodišnji sam ljubitelj ispijanja kave, ali do sada nisam našao ništa što je može zamijeniti. Naravno, i sam čaj i kakao su također nešto posebno i neopisivo. Svako na svoj način, ali na svoj naći. Ali kava nema premca. I kroz ovo vrijeme ispijanja kave sam dosta tih napitaka isprobao. I na kraju najbolje mi sjeda jest instant kava tri u jedan. A i među njima imam dvije omiljene mješavine kave. Čija imena ne bih pisao, jer nemam njihovu dozvolu da ih spominjem.

Toliko o kavi u ovom tekstu. Možda ću jednog dana još pisati o kavi, jer o kavi bi se moglo još dosta pisati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #01

Polako sve više uređujem i pišem ovaj blog sa web stranicom. Mada u blogu sam zadnjih nekoliko tekstova reciklirao sa jednog od prijašnjih blogova. Ali ipak sam se odvažio da ih ponovo objavim sa nadom da ćete uživati u njima. Ne volim pisati duge tekstove, da vas previše ne gnjavim u njima. A i nemam volje i inspiracije da pišem duge tekstove. Nekako ne vidim smisla u pisanju takvih tekstova.

Paralelno sa pisanjem ovog bloga pokušavam pokrenuti uređivanje i neke web stranice. Ali nikako da mi krene. Ovo što sam započeo je još uvijek samo početna radna verzija te web stranice. Dok ne odlučim o čemu će biti web stranica. Dotle će ostati takva kakva će i biti. Nadam se da će me inspiracija i ideja podariti nekom idejom o čemu da bude ta web stranica.

Još uvijek se dosta mučim sa pisanjem tih tekstova za ovaj blog. Naime, prošle godine 2023. u mjesecu ožujku sam preživio svoj drugi srčani infarkt, te prvi moždani udar. I prvih tjedana mi je bila oduzeta desna strana. I trebalo mi je nekoliko tjedana i mjeseci da se samo dignem iz kreveta. I da počnem odlaziti na WC, koji je bio nekih dva tri metra od mene. Jer krevet me je u potpunosti preuzeo. A nakon iskorištene prilike boravka u bolnici silom prilika sam morao da odem u neku ustanovu za rehabilitaciju. U kojoj sam bio do kraja mjeseca Listopada 2024. kada sam se vratio kući konačno. I počeo neki novi život u svom domu. Mada sam se dobro oporavio, da mogu polako započeti neki samostalni život, posljedice tih infarkta su još uvijem prisutne. I pitanje je da li će biti bolje. Ali ne želim se predati, već se nekako nastojim boriti dalje. Jer ako prestanem samo ću se dovesti u nepriliku.

Jedna od posljedica tih nemilih događaja je ostala u tome da ne mogu više hodati normalno kao prije. Već uz pomoć štake. Koju samo koristim dok idem u trgovinu ili neko slično mjesto. I ta štaka mi je više kao neka moralna podrška u hodanju. I da mi pomogne da ako malo zaglibim negdje. Jer ipak mogu hodati, ali šepam. A po kući mogu hodati bez šteke, jer imam se za što primiti ako mi je potrebno. A što se tiče ruke, ni ona me baš ne služi kao prije. Ali najbolje i onako kako sam prija mogao i znao. Mogu pisati i olovkom, a i na kompjuteru. Ali vidim da me ta desna ruka i dalje muči u tom pisanju. I ne mogu se služiti sa njom kako bih želio, ali ipak se mogu služiti. Mada moram koristiti pauze da se odmori. Općenito moram sve raditi sa nekom pauzom. Jer tijelo mi se umori i ne smijem pretjerivati. Više nisam onakav kakav sam prije bio. Pa su pauze postale dio mog života.

Želja mi je da podijelim ovo sa vama iz želje da znate da kod mene nije baš sve sjajno i bajno. I ja imam svoje probleme i muke kroz koje prolazim. Kao i svatko drugi. I svaki dan se moram hrvati sa svakodnevnim brigama kao i svi ostali koje je zadesila neka bolest poput infarkta, raka, tumora, nekog oblika paralize i slično. Jer ni ja nisam pošteđen tih svakodnevnih briga. Tek sada kada sam i ja bolestan i hrvam se sa posljedicama obaju infarkta vidim koliko je teško biti bolestan. Dok si zdrav ne vjeruješ u te priče, ali tek kada dođeš u tu situaciju shvatiš kolika je to stvarnost.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

7000 dana u Sibiru

Prije nekih nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936. godine bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz svu svoju surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Nakon pročitane knjige ostao sam uznemireni. Uznemireni time što u 20. stoljeću su postojali ljudi koji su morali proživjeti jednu takvu torturu. A i zbog toga na što su sve neki režimi spremni uraditi malom čovjeku. Što čovjek može uraditi drugom čovjeku samo zato što nije dijelio njegovo mišljenje. Te se slagao sa politikom režima. Te na što su sve ljudi bili spremni da urade samo da pokušaju preživjeti. Neki nisu uspjeli izdržati torturu i otišli su radije u smrt.

Knjiga je i svjedočanstvo jednog malog čovjeka koji je uspio preživjeti sve te torture. Čovjeka koji je dao jednoj državi svoj život, a ona mu se odužila takvom užasnom torturom i ubila sve iluzije mladog čovjeka i ukrala mu život, najljudskije osjećaje. Autor nam je ostavio ovu knjigu u nasljedstvo i kao zalog da više ne ponovimo takve stvari. Ali do sada nismo uspjeli i sumnjam da ćemo uspjeti. Jer i dalje se događaju ovakve tragedije, koje uništavaju živote pojedinaca i čitavih obitelji i zajednica.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kulinarstvo #1

Kulinarstvo (ili kuharstvo) je vještina obrade namirnica i pripremanje jela namijenjena ljudskoj prehrani. Kulinarstvo ovisi o raznim uvjetima, ekonomskim i socijalni prilikama pojedinca i naroda jednog kraja i zemlje, i te okolnosti utjecale utjecale i diktirale razvoj kulinarstva kroz povijest. Tako nekako bi glasio pojam kulinarstva. I o toj temi, kulinarstva, bih pokušao pisati kroz ove tekstove.

Ja samo prvenstveno kuhar amater, koji se već godinama pokušava naučiti ponešto o kuhanju za vlastite potrebe. Želja mi je da kroz ove tekstove pokušam podijeliti sa vama svoje iskustvo u pripremanju hrane i jela. Te kako doživljavam kuhanje, neka druga jela i sve što je vezano uz kulinarstvo. Jer kuhanje je važan dio čovjekova života. I u kojem čovjek zna i voli uživati.

Zadnjih godina zbog zdravstvenih razloga sam bio prisiljeni da se malo bolje posvetim kuhanju i kulinarstvu. I ne samo zbog zdravlja, već i silom prilika koje su se dogodile u mom životu. Mada moram priznati da baš u ovih nekoliko godina nisam puno naučio, ali i dalje učim. Jer puno toga moram još naučiti. A i u tom učenju kuhanja bilo je dosta prekida i ponovnih početaka učenja. Zbog nekih životnih problema koje još uvijek traju i nikako da se dovedu u red.

Nisam vegetarijanac, ali dosta volim prehranu na bazi povrća. Volim većinu mesa, ali zbog zdravlja pokušavam izbjegavati neka mesa, poput svinjetine. I zadnjih godinu dana nastojim istražiti i promijeniti svoje prehrambene navike. Jer kako sam već napisao, hrana može biti i lijek, a ne samo užitak i prehranjivanje.

Nisam ni neki stručnjak u pisanju tekstova što se tiče kulinarstva i gastronomije. Te kako izgleda, ne ću pisati o hrani i kuhanju i kulinarstvu općenito kao neki drugi, već na neki svoj način. Koliko ću uspjeti u tome i kakvi će tekstovi biti vrijeme će pokazati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Napokon sam nakon nekoliko mjeseci, sa prekidima, završio sa čitanjem romana. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Benito Juarez 2. dio

Nakon pročitane knjige o Benitu Juarezu do kraja i uživanja u radnji i lukavstvu i odvažnosti glavnih likova ostao sam ispunjen dojmovima bez riječi kojima bih riječima teško opisao. Knjiga te svojim napetim radnjama vuče dalje u čitanju, da je pročitaš do kraja.

Priča je to o malim ljudima koji su se suprotstavili pokušaju Francuske okupacije Meksika 60-tih godina 19 stoljeća. Priča je to o hrabrosti, odvažnosti glavnih junaka ovog romana, predsjedniku Benitu Juarezu, Crnom Gerardu, Malom Andreu, poglavicama Medvjeđe srce i Medvjeđe oko Indijanaca Apače, te mnogim manje znanim junacima koji su samo željeli da se oslobode Francuske tiranije i pohlepe.

Priča je to puna zapleta, hrabrosti i odvažnosti glavnih junaka. Ispunjena lukavstvom i mudrosti, sa dozom humora. Priča je to ispunjena francuskom bahatosti i meksičkom željom za oprostom. Koja prikazuje da glavni junaci nisu primitivci koji će se spustiti na nivo francuskoj bahatosti i umišljenosti. Francuskim vojnicima koji su bili spremni činiti zla djela, te se iživljavati na običnim građanima Meksika. Priča odlično prikazuje kako glavni junaci, običnim građanima tadašnjeg Meksika, žele samo da obrane svoju domovinu od agresora sa miroljubivom politikom, koja nije poznavala želju za osvetom, koja nije poznavala pojam zub za zub.

Dok su agresori koristili agresijom, nasiljem, želeći njome zatrti sav otpor prema agresiji kojom su se koristili. Priča je o tome kako se može obraniti domovina od agresije, ne čineći teror nad neprijateljem. Da su branitelji ispunjeni visokim moralom, poštenjem i ljubavi, te da se i tim odlikama može obraniti domovina u kojoj žive.

Zadivila me je i želja nekih glavnih likova za iskupljenjem svojih grijeha, da postanu bolji ljudi. Što i uspijevaju. A i pronaći u tim tmurnim vremenima i ljubav i spokoj. Unatoč svim nedaćama kroz koje su prolazili. Roman me je ponovo, još jednom podučio kako se iz čitanja romana može naučiti puno o ljubavi, odvažnosti, ljubavi i mnogim drugim vrlinama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑