Kategorija: uvodnik

Uvodnik #08

Volim pisati. Kako na kompjuteru, tako i na papiru. Mada mi je u zadnje vrijeme najljepše pisati na tipkovnicu kompjutera. Volim tipkati po tim tipkama u sklopu svog prijenosnog računala. Predivan mi je taj osjećaj kada pritišćem te tipke tipkovnice. Ne mogu riječima opisati taj osjećaj. Tko ga nije iskusio, taj ne zna za taj osjećaj. Mada moji tekstovi nisu savršeni. Ali važno mi je da pišem i tipkam. Nekako uživam u tom tipkanu. I ako ne otipkam nekoliko rečenica na računalu tijekom dana nije mi dobar dan. Jer sam postao ovisan o tom užitku tipkanja. I kojeg se na žalost ne mogu riješiti.

Mada još uvijek nisam pronašao svoj izražaj u pisanju tekstova. Još uvijek ga tražim. Ali ne želim da me to spriječi u pokušaju pisanja. Jer predivno je pisati i pokušati pisati. I na taj način se pokušati kreativno izraziti. Lijepo je pokušati se kreativno izražavati pisanom riječi. Predivan je to osjećaj. Bilo pisanjem, bilo slikanjem, bilo fotografijom ili na bilo koji drugi način. Glavno je da se pokušaš izraziti putem kreativnosti. Onaj tko ju je izmislio (kreativnost), znao je što radi i obavio je odličan posao. Ja se trenutno pokušavam pismeno izraziti kreativno. Ali još sam početnik u tome, jer još uvijek se tražim.

Unazad nekoliko godina sam pokušao i pisati neke priče. Ali što god da sam počeo pisati, to na žalost nisam uspio i završiti. Ali to ne znači da se jednog dana ne ću pokušati vratiti tim tekstovima i pokušati ih nekako završiti. Jako bih to volio da uradim. Bilo bi lijepo da pokušam završiti te tekstove. Makar ih nikad ne objavio. Pišući ove retke ponovo sam osjetio želju da im se vratim i pokušam ih nekako završiti. Jer osjećam da bi se tu mogao naći. I pokušati nešto.

Nekako ne volim pisati duge tekstove. Ne znam zašto, ali nekako mi ne ide pisanje dugačkih tekstova. Jer nekako uspijevam da sve napišem u ovim kraćim tekstovima. I u njima se izraziti sve što mislim. Tako da ponekad se moram potruditi da i ove kraće tekstove napišem. Koliko uspijevam u svemu tome sami procijenite. A i nisam baš ljubitelj pisanja dugačkih tekstove. Dugačko i na široko. Jer ne vidim smisla u njima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #07

Polako su prošli Božićni blagdani. Nadam se da ste uživali u blagdanima i u društvu svojih obitelji. Moji blagdani nisu bili baš sjajni i veseli. Proveo sam ih sam bez obitelji. Mogao sam otići sestri. Ali s jedne strane autobusne linije nisu ovih dana baš vozile redovito. Pa je bio problem u tome što ne znam kako bih otišao k sestri, a nakon toga se vratio kući. A s druge strane moj zdravstveno stanje nije baš najbolje. Pa sam radije odustao od puta i proveo dane sam u nekom svom miru. A i sama sestra sa obitelji nije mogla doći jer ni oni nisu baš najbolje. Pa smo se odlučili da ostanemo kod kuće u miru i samo se čujemo preko mobitela.

A i kako sam zadnjih godina imao neko teško razdoblje poželio sam se nekoliko dana mira od svega. Da se malo odmorim od svega u miru. Mada još uvijek prolazim kroz teško razdoblje, ipak sam dane proveo u samoći da se odmorim. Ali uspio sam nekako da preživim ove dane. Znam da nisam jedini koji ima teško razdoblje, ima još puno ljudi koji prolaze isto kroz neko svoje teško razdoblje. I da nisam sam u tome. Ali što je tu je, i ovo smo morali nekako preživjeti. I nadam se da smo izašli jači u tome. Život nije lagan, i takvog ga moramo nekako prihvatiti. Ma koliko težak bio ili lagan.

Sretan sam što sam živ i pokretan, jer mogao sam proći puno teže i gore. I na tome moram biti zahvalan Gospodinu, koji mi je puno pomogao, mada ja nisam bio savršen. Ali me je podučio da ne očajavam i budem zahvalan što sam tu gdje i jesam. I da moram prihvatiti ovo stanje kakvo god da je. Da, još uvijek prolazim kroz teško razdoblje. Jer prošli tjedan sam saznao da mi idući dani, tjedni i mjeseci donose teške odluke po pitanju zdravlja. Čekam nalaze biopsije prostate, za koje se nadam da ne će pokazati da imam rak. Ali što god da bude, ipak se nešto događa. I zbog toga sam morao na biopsiju, da vidim što nije u redu. Druga je stvar u tome da i dalje imam problema sa srcem. Dvije žile su i dalje problem. I morao bih ići na neke pretrage i kada ih obavim na dogovor kod kardiologa da se zakaže termin za zahvat na srcu da se to riješi. Naravno, i tu sam u strahu kako će sve to proći. Tako da su mi ovi blagdani prošli pomalo zabrinuto. Jer ovo nisu lake odluke i koje će teško biti donijeti. Ali se nadam da ću uz Božju pomoć ih uspjeti donijet i obaviti.

Na žalost sve te odluke moram donositi sam, bez voljene osobe. Kroz život moram prolaziti sam. Kroz sve te probleme moram prolaziti sam. Bez voljene osobe. I to mi je teško. Jer sam usamljen i teško je živjeti sam. Ne kažem da je bračni život lakši, i taj život ima svoje lijepe i teške trenutke. To vi koji ste u nekoj vezi znate najbolje. Ali ni samački život nije lagan. Jer kroz sve moraš prolaziti sam, bez voljene osobe. Sve sam obavljati. Stoga nemojte za vidjeti ljudima koji su sami i usamljeni. Jer i njima zna biti teško.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #06

Počeli su konačno Božićni blagdani. Meni jedni od najtežih dana u godini. Dani kada bi morao biti uz svoje najmilije, ja ih moram provoditi u samoći. Jer nemam svoju obitelj, a k svojoj sestri i njezinoj obitelji na žalost ne mogu da idem. Ove godine je u pitanju zdravstveno stanje u pitanju. Pošto se još uvijek borim sa posljedicama srčanog i moždanog infarkta, još se ne osjećam dovoljno spreman za odlazak na put. Jer do sestre treba priječi 115 kilometara autobusom. A i same autobusne linije nisu baš odlične pa sam i zbog toga odustao od tog puta. A svoju obitelj još nisam uspio da osnujem, pa ću i ove blagdane provesti pomalo u samoći. Ali ne žalim se, jer nakon što sam proživio neke užasne trenutke zadnjih dvije godine, dobro će mi malo doći samoće i odmora od okolina i javnog svijeta. Da se malo odmorim od svega.

Da, dobro će mi doći malo mira. Te sam se odlučio i odvažio da ova dva dana se zatvorim u stan i tako pokušam barem malo se odmoriti. I pokušati se posvetiti čitanju i proučavanju nekih tekstova vezanih uz vjeru. Jer osjećam da mi je to potrebno. Da pokušam obogatiti svoju dušu nečim novim u duhovnom smislu. Jer osjećam da u tome ima smisla. Kao da bi se u tome pronašao. Jer dosta sam se otuđio od vjere zadnjih godina. I morao bih se vratiti vjeri, koja mi pruža neki mir, koji ne mogu pronaći u javnosti. A da se prema svemu moram drugačije postaviti. Mirnije, ljubaznije, pristojnije. Da ne budem toliko grub prema svemu. Nešto mi govori da bih sa time više postigao u životu. I doreći se grijeha i ne raditi gluposti. Pokušati se držati podalje od problema.

Osjećam i znam da bi se morao i kloniti nekih ljudi, koji donose probleme. Jer sam se već previše opekao o takve ljude. Koji su me doveli u razne neprilike. I iz kojih sam se teško izvlačio. I koje me još progone. Mada je od njih prošlo dosta vremena. Ali ipak me još previše progone. I ne znam kako ih se riješiti i zaboraviti na te neprilike. Najteže mi je ostati miran i oprostiti tim ljudima to što su mi te neprilike napravili i uvalili. Jer znam da se nije dobro osvećivati. A i time bih upao u još veće probleme i neprilike. Koji mi ne trebaju. Već osvetu prepustiti Bogu, koji će se najbolje znati osvetiti za te neprilike. Nadam se da ću uspjeti u tome da prepustim Bogu osvetu, a ja izvući lekciju iz tih neprilika.

U ovim tekstovima koje sam nazvao „Uvodnik” pokušati ću pisati i neka svoja svjedočanstva. Svjedočanstva koja bih želi podijeliti sa vama koji će te čitati ove moje tekstove. Želim podijeliti sa vama neke stvari koje sam doživio ili prolazim. Jer osjećam da moram sa nekim podijeliti nešto što me muči. Ili sam doživio ili osjetio. Nadam se da ću uspjeti u tome i da će vam se svidjeti. A i nije baš dobro neke stvari držati u sebi i za sebe. Dobro je podijeliti sa nekim ono što te muči ili osjećaš.

Kroz ove blagdane prolazim i pomalo kroz jednu neizvjesnost. Naime, prije nekih tjedan dana sam bio na biopsiji prostate. Naime, kako su neke vrijednosti dosta visoke, doktor urolog mi je predložio da napravimo i biopsiju. Da se vidi na čemu smo i što i kako dalje. I moram priznati da me sve to brine, pogotovo da nije u pitanju rak prostate. Nakon svih tih bolesti koje sam zadnjih godina prošao, ne treba mi nova bolest i problem. Tako da jedva čekam da vidim što će nalaz pokazati. Sa nadom da ipak ne će biti rak. Također sam bio i kod nekog kardiologa nekoliko dana kasnije. I tamo nisam prošao puno bolje. Naime, neki nalazi srca pokazuju da još neke žile su sumnjive. I trebalo bi ih dovesti u neki red. Te mi je doktor kardiolog preporučio da napravim ponovo te neke pretrage. I da bi onda za nekih tri mjeseca išao opet na neki zahvat ili operaciju srca. Da se te žile pogledaju u pokušaju dovesti u neki red. Čega me je stvarno strah zbog mogućih komplikacija. Ali nadam se da će sve to proći nekako dobro. I da će biti sve u redu.

S obzirom što sam zadnjih dana prošao, a i mjeseci i godina, nekako se mirno osjećam. A i smireno. Ne znam da li je to učinila moja vjera u Boga, kojoj sam se vratio. Ili sam jednostavno počeo se ne brinuti o svemu i svačemu. Ali što god da je u pitanju, drago mi je da sam smiren. Jer samo sekiranje mi ne bi donijelo puno dobroga.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #05

Kao što pretpostavljam, iz objavljenih tekstova vidite da sam neke tekstove reciklirao iz jednog prijašnjeg bloga kojeg sam vodio prije nekoliko godina. Na žalost pomalo sam morao pribjeći toj taktici, jer još uvijek se borim sa inspiracijom. Nikako da ju konačno uhvatim i da mi pomogne u pisanju tekstova za ovaj blog. A i oko dizajniranja ove web stranice. Ali vjerujem da ću je jednom prilikom uhvatiti i početi pisati bolje tekstove. A i koliko primjećujete još uvijek se mučim sa dizajniranjem ovog bloga sa web stranicom. Jer još uvijek nemam dovoljno iskustva u uređivanje jednog takvog bloga i web stranice. Ali još uvijek se nadam da ću jednog dana i to nekako savladati. Znam, mogao bih angažirati profesionalnog dizajnera web stranica. Ali želja mi je pokušati i ovako izraziti neku svoju kreativnost. Naravno i pisanjem ovih tekstova također pokušavam izraziti neku kreativnost. Koliko sam uspješan u tome procijenite sami.

Zadnjih mjeseci nekako sve više voli tišinu. Sve više uživam u tišini svog doma. I kada sam se vratio kući iz ustanove u kojoj sam bio na rehabilitaciji prvih nekoliko dana sam bio u nekoj tišini. Ništa nisam slušao, pa ni radio ni neke pjesme i slično preko mobitela. Jednostavno sam uživao u tišini. Da se odmorim od silne buke koju sam imao u toj ustanovi. Ali nakon nekoliko dana sam polako izvukao neki radio i programirao ga na neke radio stanice i po tiho sam počeo slušati njihov program. Naravno s prekidima, da ipak dalje uživam u tišini. Današnje vrijeme je prepuno buke, gdje god da dođete. Ljudi naprosto žive u buci i okruženi su bukom. Kao da su zaboravili uživati u tišini. Tišini, koja je tako predivna. I može donijeti toliko mira u dušu, da se riječima ne može opisati. I zato sve više volim tišinu, koja mi dosta donosi mira u dušu i mogu se posvetiti mirnom životu. A što se tiče radija, trenutno sam postao obožavatelj „Radija Marija”. Radio emitira program vezan uz rimokatoličku vjeru. Mada sam trenutno sljedbenik „Crkve Isusa Krista”, još uvijek volim slušati program vezan uz rimokatoličku vjeru.

Kao što sam malo prije napisao, sljedbenik sam „Crkve Isusa Krista”. Nakon nekoliko godina dvojbi i istraživanja i traganja, trenutno sam se našao u toj crkvi. Gdje sam pronašao svoj mir i vjeru u Boga. Na početku sam bio pun dvojbi, što mi je sve to trebalo. Ali sada nakon godinu dana provedeno u toj zajednici mogu napisati da sam se našao u toj zajednici. Gdje sam upoznao dobre ljude koji su me za sada prihvatili takvog kakav jesam. A ponajviše vjeru u Boga i Isusa Krista. Nekako primjećujem da sam se pomalo promijenio. Da se moja napetost i nervoza smanjila. Nekako sam mirniji i manje se opterećujem mnogim stvarima. Nekako smirenije nastojim da pristupam svemu i prihvaćam okolinu. Dijelom je i zasluga u tome što sam se povukao od javnosti i svega, što mi je donosilo nemir u životu. Ali ipak sam i dalje pomalo zabrinut. Jer u potpunosti se od te zabrinutosti ne možeš povući.

Moram priznati i to da dosta uživam u pisanju ovih tekstova. Nekako me to ispunjava. Pomaže mi da izbacim iz sebe kroz pisanu riječ neke svoje misli. Da si olakšam pomalo dušu. Kao da kroz ove tekstove razgovaram. Jer nemam baš puno ljudi sa kojima mogu pričati. Nedostaje mi razgovor sa nekim. Jer na žalost živim sam, pa se nemam sa kime pričati i podijeliti svoje misli. Da se jednostavno sa nekim ispričam. Što mi jako nedostaje, jer volio bih da imam nekoga sa kime bih mogao pričati i družiti se.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #04

Već mjesec i pol dana živim kod kuće. Naime, do kraja mjeseca Listopada sam živio u jednoj ustanovi za rehabilitaciju. Nakon što sam prošle godine imao srčani infarkt, te nakon nekog zahvata na srcu doživio sam i moždani infarkt. Te sam nakon dva mjeseca bolničkog liječenja bio prisiljen da prihvatim neki oblik rehabilitacije u toj nekoj ustanovi. U kojoj sam bio do mjeseca Listopada ove godine. Kada sam opet bio prisiljen da odem, jer stanje u toj ustanovi nije bilo baš sjajno. I gdje sam doživljavao neko uznemiravanje, kako od djelatnika te ustanove, tako i od nekih korisnika. A da ne pišem o korupciji, mitu, alkoholizmu, prostituciji i sličnim stvarima. O čemu sada ne bih, jer bi me uzrujalo i uznemirilo. A to mi više ne treba. Jer sam ovdje kod kuće za sada našao neki mir, koji mi je silno trebao i nedostajao.

I tako pomalo uživam u miru svoga doma. I nastojim živjeti što je mirnije moguće. Ali ipak nije baš sve prošlo u potpunosti u miru. Jer kada sam izašao iz te ustanove, morao sam prvo srediti financije. Što sam dijelom uspio, a dijelom se još rješava. A kad će biti riješeno ovo drugo, još ne znam. Jer doktor zavlači sa ispunjavanjem nekih formulara. I ne znam kako da ga natjeram, prisilim da to konačno napravi. Jer to mi je od životne važnosti. A radi se o pokretanju zahtjeva za invalidsku mirovinu. A što se tiče Zavoda za socijalnu skrb, tu je zahtjev predan. I neki nalazi od doktora su predani na vještačenje. Te se sada čeka njihov nalaz, da se dalje može postupak odvijati. Tako da sam jadan, jer moram čekati da se sve to riješi, a ne znam kako dugo ču još morati čekati.

Druga stvar je što sam morao se suočiti sa ovrhama. Koje su se nakupile, te sam ih se uspio riješiti. I sada samo si moram dati truda da redovito plaćam račune. I da ponovo ne upadnem u zamku ovrha. Te sam usput se počeo hrvati i sa majstorima i serviserima. Jer trebalo je promijeniti kupaonski bojler. To sam uspio riješiti. Ali i dalje ima problema. Treba i WC školjku promijeniti. I našao nekog majstora, ali on je samo došao i pogledao problem. Ali ništa nije uradio, jer je rekao da ne može prije iduće godine. Tako da moram tražiti novog majstora, ako ovaj ipak ne dođe. A i morao bih dati ofarbati neke prostorije, te promijeniti prozore u stanu. Ali to ne znam kako da ostvarim. Jer novaca je sve manje, a prihode još nisam ostvario. Tako da je sve pomalo na čekanju.

I dok sam se hrvao sa svime time, usput sam malo pomalo pokušao raditi reda u svom domu. I moram priznati sa sam pri tome vidio da se je puno toga nakupilo u stanu. I morao sam se nekih stvari riješiti. Dosta se je papira i plastike i stakla nakupilo. I to sam polako odnio u smeće. Usput pazeći da ostane u mom domu samo ono što je potrebno. Ali tome nije kraj, jer ima još stvari kojih bi se morao nekako riješiti. Ali ima vremena i za to. Jer vremena ima, kako ne moram na posao, imam vremena. Te ću usput morati još potražiti neku pomoć. Jer sam ne ću moći.

U mom gradu postoji neko reciklažno dvorište, koje je dosta daleko. A stvari su dosta teške. I ja ih sam ne mogu odnijeti. Te ću morati potražiti neku pomoć, koju ne znam gdje je pronaći. Ali se nadam da ću je uspjeti pronaći. I ako se polako i tih stvari riješiti. Ali o tom potom.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #03

I tako moja borba sa zdravljem se nastavlja polako iz dana u dan. I nosim se sa tim posljedicama kako mogu. Mada mi je teško, ali ide nekako, ne dam se. Na žalost više ne mogu kao prije dok sam bio zdrav. Već sve polako radim koliko i kako mogu. Ne žurim se i nastojim živjeti što je normalnije mogu s obzirom na situaciju. Više ne izlazim onoliko koliko sam prije mogao. I uglavnom se držim doma. Van idem samo ako nešto trebam obaviti, poput kupovine, posjete doktoru, ljekarna i slična mjesta. Na žalost više ne mogu ići u šetnju gradom koliko bih htio. Na neka mjesta na koje sam prije išao. Te se pomalo povukao iz javnosti u svoj dom, gdje uživam u miru svoga doma. Dalje od stresa i uznemirenosti. Znam da to nije dobro, ali za sada mi nema druge. Kako se nadam da ću ipak i ovako se možda oporaviti dovoljno da mogu više izlaziti. Ali sumnjam u to. Ipak mi treba neki mir od svega. Jer mislim si da mi je pružena zadnja prilika. Da više nemam prava na popravni. Jer idući infarkti bi mogli biti kobni. Koji bi me odveli polako na onaj svijet. Ali i nadam se da se to uskoro ne će dogoditi, da ću još poživjeti koliko mi Bog dopusti.

Ovaj nemili događaj sa infarktima me je potaknuo i da razmislim o svom životu. Puno sam griješio i nisam se baš pazio. Tako da sam se pomalo sve više okrenuo vjeri. I u vjeri pokušavam naći neki svoj mir i smisao života. Te sam zadnjih godinu dana dosta proučavao neke tekstove o vjeri i razgovarao sa nekim misionarima. I za sada sam se našao u „Crkvi Isusa Krista – Svetaca posljednjih dana”. Gdje sam ponovo kršten. I pomalo se pronašao, pronašao svoj smisao života. Gdje sam se pronašao. I gdje pokušavam živjeti svoju vjeru. Te i dalje nastojim da proučavam i čitam vjerske tekstove. U čemu sam našao svoj mir i smisao. I poticaj za život. I sad tek vidim koliko mi je vjera nedostajala u životu. Koliko sam je zanemario. Te sada polako nastojim da nadoknadim izgubljeno vrijeme na grešni život.

S jedne strane pomalo uživam u samoći u sklopu svog doma, jer sam pošteđen u većoj mjeri stresa kojeg sam imao dok sam odlazio na posao, neki klub i slična mjesta. Mogu reći da sam se zatvorio u svoj stan, da imam svoj mir i gdje sam pronašao neki svoj mir. Uživam u tome. Znam da to nije pametno. Ali s obzirom kakav je današnji svijet i kakvi su ljudi, ne moram otrpjeti tu bezobraznosti i slično što se je zavuklo u današnje vrijeme. A opet nedostaje mi neko društvo. Posebice neka voljena osoba sa kojom bih mogao podijeliti svoj život. I živjeti u ljubavi koja mi jako nedostaje. Ali ne možeš sve imati. Ili jedno ili drugo. Tako da za sada nastojim uživati u sadašnjoj situaciji.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #02

Moja muka i borba sa posljedicama srčanog i moždanog infarkta nastavlja se polako dalje. Još uvijek osjećam neku vrstu bola u desnoj ruci i nozi. Te i dalje teško hodam, bolje napisati šepam, a i desna ruka me i dalje ne služi najbolje. I sa rukom više me mogu raditi kao i prije. Tako da se i dalje moram nositi sa time. I dalje se učiti kako živjeti sa tom nekom boli u ruci i nozi. Najviše mi je žao što sam sa izlaskom iz ustanove za rehabilitaciju ostao bez fizikalne terapije. Koja mi je puno značila i pomagala u mojem oporavku. Naravno kada sam izašao iz te ustanove kod doktora opće prakse sam tražio da me se pošalje na fizikalnu terapiju, na koju imam pravo, i prvi neki termin sam dobio tek u mjesecu travnju iduće godine. Tako da ću šest mjeseci biti bez te fizikalne terapije. I pomalo je strah da u tom periodu ne ću imati problema i pogoršati mi se stanje. Da ću sve morati ispočetka.

Donekle sam se pomirio sa time da će ovo moje stanje ovako ostati u ostatku mog života. Da će sve to biti dio mojeg novog života. Jer više ne ću biti dobro kao što sam bio prije infarkta. Te se sa time moram nekako pomiriti. I nositi se sa time kako znam i umijem. S jedne strane sretan sam što sam se tako uspješno oporavio. A s druge strane opet sam žalostan. Jer dok vidim neke druge ljude koji su isto imali moždani infarkt kako su se dobro oporavili, žao mi je što nisam među njima. Imam dojam da je negdje u dosadašnjem oporavku napravljena greška, zbog koje se nisam bolje oporavio. Ali sada nema povratke, već se nekako boriti sa time da ostane ovakvo stanje. Da se ponovo ne pogorša.

Kako sam izašao iz te ustanove za rehabilitaciju, tako sam potražio i neku pomoć. Na centru za socijalu sam zatražio neku financijsku pomoć. I taj postupak se polako kreće. I prema zadnjim informacijama neka moja medicinska dokumentacija je poslana na neko vještačenje da bi mi se priznao neki invaliditet. Pa da se onda može dalje obaviti sve ostalo što treba. Da dobijem neku pomoć, kako sada to zovu inkluzivni dodatak. Sa nadom da će se brzo to riješiti da mogu od nečeg živjeti, mada su mi rekli da treba dugo čekati pa ću se morati malo strpjeti. Ali jedno me boli i smeta što nikako da se pokrene jest dobivanje invalidske mirovine. Jer moram priznati da nisam više za bilo kakav rad u nekom poduzeću. Naime, paralelno sa tih pokretanjem postupka na centru za socijalu pokušavam da pokrenem da mi se prizna i invalidska mirovina. I već sam se informirao što sve moram da pribavim, jer izgleda da imam pravo na invalidsku mirovinu. Ali sve je zapelo kod doktora, koji već dva tjedna kod sebe drži taj postupak i nikako da se trgne i da obavi svoj dio posla, tako da dalje mogu krenuti u postupak na mirovinskom osiguranju. I to me tako ljuti i žalosti da sam sav jadan. Jer ne znam kako da trgnem doktora da obavi svoj dio posla. Znam da doktor ima puno posla, ali da me toliko mora zavlačiti to ne mogu da razumijem.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #01

Polako sve više uređujem i pišem ovaj blog sa web stranicom. Mada u blogu sam zadnjih nekoliko tekstova reciklirao sa jednog od prijašnjih blogova. Ali ipak sam se odvažio da ih ponovo objavim sa nadom da ćete uživati u njima. Ne volim pisati duge tekstove, da vas previše ne gnjavim u njima. A i nemam volje i inspiracije da pišem duge tekstove. Nekako ne vidim smisla u pisanju takvih tekstova.

Paralelno sa pisanjem ovog bloga pokušavam pokrenuti uređivanje i neke web stranice. Ali nikako da mi krene. Ovo što sam započeo je još uvijek samo početna radna verzija te web stranice. Dok ne odlučim o čemu će biti web stranica. Dotle će ostati takva kakva će i biti. Nadam se da će me inspiracija i ideja podariti nekom idejom o čemu da bude ta web stranica.

Još uvijek se dosta mučim sa pisanjem tih tekstova za ovaj blog. Naime, prošle godine 2023. u mjesecu ožujku sam preživio svoj drugi srčani infarkt, te prvi moždani udar. I prvih tjedana mi je bila oduzeta desna strana. I trebalo mi je nekoliko tjedana i mjeseci da se samo dignem iz kreveta. I da počnem odlaziti na WC, koji je bio nekih dva tri metra od mene. Jer krevet me je u potpunosti preuzeo. A nakon iskorištene prilike boravka u bolnici silom prilika sam morao da odem u neku ustanovu za rehabilitaciju. U kojoj sam bio do kraja mjeseca Listopada 2024. kada sam se vratio kući konačno. I počeo neki novi život u svom domu. Mada sam se dobro oporavio, da mogu polako započeti neki samostalni život, posljedice tih infarkta su još uvijem prisutne. I pitanje je da li će biti bolje. Ali ne želim se predati, već se nekako nastojim boriti dalje. Jer ako prestanem samo ću se dovesti u nepriliku.

Jedna od posljedica tih nemilih događaja je ostala u tome da ne mogu više hodati normalno kao prije. Već uz pomoć štake. Koju samo koristim dok idem u trgovinu ili neko slično mjesto. I ta štaka mi je više kao neka moralna podrška u hodanju. I da mi pomogne da ako malo zaglibim negdje. Jer ipak mogu hodati, ali šepam. A po kući mogu hodati bez šteke, jer imam se za što primiti ako mi je potrebno. A što se tiče ruke, ni ona me baš ne služi kao prije. Ali najbolje i onako kako sam prija mogao i znao. Mogu pisati i olovkom, a i na kompjuteru. Ali vidim da me ta desna ruka i dalje muči u tom pisanju. I ne mogu se služiti sa njom kako bih želio, ali ipak se mogu služiti. Mada moram koristiti pauze da se odmori. Općenito moram sve raditi sa nekom pauzom. Jer tijelo mi se umori i ne smijem pretjerivati. Više nisam onakav kakav sam prije bio. Pa su pauze postale dio mog života.

Želja mi je da podijelim ovo sa vama iz želje da znate da kod mene nije baš sve sjajno i bajno. I ja imam svoje probleme i muke kroz koje prolazim. Kao i svatko drugi. I svaki dan se moram hrvati sa svakodnevnim brigama kao i svi ostali koje je zadesila neka bolest poput infarkta, raka, tumora, nekog oblika paralize i slično. Jer ni ja nisam pošteđen tih svakodnevnih briga. Tek sada kada sam i ja bolestan i hrvam se sa posljedicama obaju infarkta vidim koliko je teško biti bolestan. Dok si zdrav ne vjeruješ u te priče, ali tek kada dođeš u tu situaciju shvatiš kolika je to stvarnost.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑