Uvodnik #04

Već mjesec i pol dana živim kod kuće. Naime, do kraja mjeseca Listopada sam živio u jednoj ustanovi za rehabilitaciju. Nakon što sam prošle godine imao srčani infarkt, te nakon nekog zahvata na srcu doživio sam i moždani infarkt. Te sam nakon dva mjeseca bolničkog liječenja bio prisiljen da prihvatim neki oblik rehabilitacije u toj nekoj ustanovi. U kojoj sam bio do mjeseca Listopada ove godine. Kada sam opet bio prisiljen da odem, jer stanje u toj ustanovi nije bilo baš sjajno. I gdje sam doživljavao neko uznemiravanje, kako od djelatnika te ustanove, tako i od nekih korisnika. A da ne pišem o korupciji, mitu, alkoholizmu, prostituciji i sličnim stvarima. O čemu sada ne bih, jer bi me uzrujalo i uznemirilo. A to mi više ne treba. Jer sam ovdje kod kuće za sada našao neki mir, koji mi je silno trebao i nedostajao.

I tako pomalo uživam u miru svoga doma. I nastojim živjeti što je mirnije moguće. Ali ipak nije baš sve prošlo u potpunosti u miru. Jer kada sam izašao iz te ustanove, morao sam prvo srediti financije. Što sam dijelom uspio, a dijelom se još rješava. A kad će biti riješeno ovo drugo, još ne znam. Jer doktor zavlači sa ispunjavanjem nekih formulara. I ne znam kako da ga natjeram, prisilim da to konačno napravi. Jer to mi je od životne važnosti. A radi se o pokretanju zahtjeva za invalidsku mirovinu. A što se tiče Zavoda za socijalnu skrb, tu je zahtjev predan. I neki nalazi od doktora su predani na vještačenje. Te se sada čeka njihov nalaz, da se dalje može postupak odvijati. Tako da sam jadan, jer moram čekati da se sve to riješi, a ne znam kako dugo ču još morati čekati.

Druga stvar je što sam morao se suočiti sa ovrhama. Koje su se nakupile, te sam ih se uspio riješiti. I sada samo si moram dati truda da redovito plaćam račune. I da ponovo ne upadnem u zamku ovrha. Te sam usput se počeo hrvati i sa majstorima i serviserima. Jer trebalo je promijeniti kupaonski bojler. To sam uspio riješiti. Ali i dalje ima problema. Treba i WC školjku promijeniti. I našao nekog majstora, ali on je samo došao i pogledao problem. Ali ništa nije uradio, jer je rekao da ne može prije iduće godine. Tako da moram tražiti novog majstora, ako ovaj ipak ne dođe. A i morao bih dati ofarbati neke prostorije, te promijeniti prozore u stanu. Ali to ne znam kako da ostvarim. Jer novaca je sve manje, a prihode još nisam ostvario. Tako da je sve pomalo na čekanju.

I dok sam se hrvao sa svime time, usput sam malo pomalo pokušao raditi reda u svom domu. I moram priznati sa sam pri tome vidio da se je puno toga nakupilo u stanu. I morao sam se nekih stvari riješiti. Dosta se je papira i plastike i stakla nakupilo. I to sam polako odnio u smeće. Usput pazeći da ostane u mom domu samo ono što je potrebno. Ali tome nije kraj, jer ima još stvari kojih bi se morao nekako riješiti. Ali ima vremena i za to. Jer vremena ima, kako ne moram na posao, imam vremena. Te ću usput morati još potražiti neku pomoć. Jer sam ne ću moći.

U mom gradu postoji neko reciklažno dvorište, koje je dosta daleko. A stvari su dosta teške. I ja ih sam ne mogu odnijeti. Te ću morati potražiti neku pomoć, koju ne znam gdje je pronaći. Ali se nadam da ću je uspjeti pronaći. I ako se polako i tih stvari riješiti. Ali o tom potom.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

15. prosinca 2024. 0

Uvodnik #03

I tako moja borba sa zdravljem se nastavlja polako iz dana u dan. I nosim se sa tim posljedicama kako mogu. Mada mi je teško, ali ide nekako, ne dam se. Na žalost više ne mogu kao prije dok sam bio zdrav. Već sve polako radim koliko i kako mogu. Ne žurim se i nastojim živjeti što je normalnije mogu s obzirom na situaciju. Više ne izlazim onoliko koliko sam prije mogao. I uglavnom se držim doma. Van idem samo ako nešto trebam obaviti, poput kupovine, posjete doktoru, ljekarna i slična mjesta. Na žalost više ne mogu ići u šetnju gradom koliko bih htio. Na neka mjesta na koje sam prije išao. Te se pomalo povukao iz javnosti u svoj dom, gdje uživam u miru svoga doma. Dalje od stresa i uznemirenosti. Znam da to nije dobro, ali za sada mi nema druge. Kako se nadam da ću ipak i ovako se možda oporaviti dovoljno da mogu više izlaziti. Ali sumnjam u to. Ipak mi treba neki mir od svega. Jer mislim si da mi je pružena zadnja prilika. Da više nemam prava na popravni. Jer idući infarkti bi mogli biti kobni. Koji bi me odveli polako na onaj svijet. Ali i nadam se da se to uskoro ne će dogoditi, da ću još poživjeti koliko mi Bog dopusti.

Ovaj nemili događaj sa infarktima me je potaknuo i da razmislim o svom životu. Puno sam griješio i nisam se baš pazio. Tako da sam se pomalo sve više okrenuo vjeri. I u vjeri pokušavam naći neki svoj mir i smisao života. Te sam zadnjih godinu dana dosta proučavao neke tekstove o vjeri i razgovarao sa nekim misionarima. I za sada sam se našao u „Crkvi Isusa Krista – Svetaca posljednjih dana”. Gdje sam ponovo kršten. I pomalo se pronašao, pronašao svoj smisao života. Gdje sam se pronašao. I gdje pokušavam živjeti svoju vjeru. Te i dalje nastojim da proučavam i čitam vjerske tekstove. U čemu sam našao svoj mir i smisao. I poticaj za život. I sad tek vidim koliko mi je vjera nedostajala u životu. Koliko sam je zanemario. Te sada polako nastojim da nadoknadim izgubljeno vrijeme na grešni život.

S jedne strane pomalo uživam u samoći u sklopu svog doma, jer sam pošteđen u većoj mjeri stresa kojeg sam imao dok sam odlazio na posao, neki klub i slična mjesta. Mogu reći da sam se zatvorio u svoj stan, da imam svoj mir i gdje sam pronašao neki svoj mir. Uživam u tome. Znam da to nije pametno. Ali s obzirom kakav je današnji svijet i kakvi su ljudi, ne moram otrpjeti tu bezobraznosti i slično što se je zavuklo u današnje vrijeme. A opet nedostaje mi neko društvo. Posebice neka voljena osoba sa kojom bih mogao podijeliti svoj život. I živjeti u ljubavi koja mi jako nedostaje. Ali ne možeš sve imati. Ili jedno ili drugo. Tako da za sada nastojim uživati u sadašnjoj situaciji.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

11. prosinca 2024. 0

Uvodnik #02

Moja muka i borba sa posljedicama srčanog i moždanog infarkta nastavlja se polako dalje. Još uvijek osjećam neku vrstu bola u desnoj ruci i nozi. Te i dalje teško hodam, bolje napisati šepam, a i desna ruka me i dalje ne služi najbolje. I sa rukom više me mogu raditi kao i prije. Tako da se i dalje moram nositi sa time. I dalje se učiti kako živjeti sa tom nekom boli u ruci i nozi. Najviše mi je žao što sam sa izlaskom iz ustanove za rehabilitaciju ostao bez fizikalne terapije. Koja mi je puno značila i pomagala u mojem oporavku. Naravno kada sam izašao iz te ustanove kod doktora opće prakse sam tražio da me se pošalje na fizikalnu terapiju, na koju imam pravo, i prvi neki termin sam dobio tek u mjesecu travnju iduće godine. Tako da ću šest mjeseci biti bez te fizikalne terapije. I pomalo je strah da u tom periodu ne ću imati problema i pogoršati mi se stanje. Da ću sve morati ispočetka.

Donekle sam se pomirio sa time da će ovo moje stanje ovako ostati u ostatku mog života. Da će sve to biti dio mojeg novog života. Jer više ne ću biti dobro kao što sam bio prije infarkta. Te se sa time moram nekako pomiriti. I nositi se sa time kako znam i umijem. S jedne strane sretan sam što sam se tako uspješno oporavio. A s druge strane opet sam žalostan. Jer dok vidim neke druge ljude koji su isto imali moždani infarkt kako su se dobro oporavili, žao mi je što nisam među njima. Imam dojam da je negdje u dosadašnjem oporavku napravljena greška, zbog koje se nisam bolje oporavio. Ali sada nema povratke, već se nekako boriti sa time da ostane ovakvo stanje. Da se ponovo ne pogorša.

Kako sam izašao iz te ustanove za rehabilitaciju, tako sam potražio i neku pomoć. Na centru za socijalu sam zatražio neku financijsku pomoć. I taj postupak se polako kreće. I prema zadnjim informacijama neka moja medicinska dokumentacija je poslana na neko vještačenje da bi mi se priznao neki invaliditet. Pa da se onda može dalje obaviti sve ostalo što treba. Da dobijem neku pomoć, kako sada to zovu inkluzivni dodatak. Sa nadom da će se brzo to riješiti da mogu od nečeg živjeti, mada su mi rekli da treba dugo čekati pa ću se morati malo strpjeti. Ali jedno me boli i smeta što nikako da se pokrene jest dobivanje invalidske mirovine. Jer moram priznati da nisam više za bilo kakav rad u nekom poduzeću. Naime, paralelno sa tih pokretanjem postupka na centru za socijalu pokušavam da pokrenem da mi se prizna i invalidska mirovina. I već sam se informirao što sve moram da pribavim, jer izgleda da imam pravo na invalidsku mirovinu. Ali sve je zapelo kod doktora, koji već dva tjedna kod sebe drži taj postupak i nikako da se trgne i da obavi svoj dio posla, tako da dalje mogu krenuti u postupak na mirovinskom osiguranju. I to me tako ljuti i žalosti da sam sav jadan. Jer ne znam kako da trgnem doktora da obavi svoj dio posla. Znam da doktor ima puno posla, ali da me toliko mora zavlačiti to ne mogu da razumijem.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

7. prosinca 2024. 0

Uvodnik #01

Polako sve više uređujem i pišem ovaj blog sa web stranicom. Mada u blogu sam zadnjih nekoliko tekstova reciklirao sa jednog od prijašnjih blogova. Ali ipak sam se odvažio da ih ponovo objavim sa nadom da ćete uživati u njima. Ne volim pisati duge tekstove, da vas previše ne gnjavim u njima. A i nemam volje i inspiracije da pišem duge tekstove. Nekako ne vidim smisla u pisanju takvih tekstova.

Paralelno sa pisanjem ovog bloga pokušavam pokrenuti uređivanje i neke web stranice. Ali nikako da mi krene. Ovo što sam započeo je još uvijek samo početna radna verzija te web stranice. Dok ne odlučim o čemu će biti web stranica. Dotle će ostati takva kakva će i biti. Nadam se da će me inspiracija i ideja podariti nekom idejom o čemu da bude ta web stranica.

Još uvijek se dosta mučim sa pisanjem tih tekstova za ovaj blog. Naime, prošle godine 2023. u mjesecu ožujku sam preživio svoj drugi srčani infarkt, te prvi moždani udar. I prvih tjedana mi je bila oduzeta desna strana. I trebalo mi je nekoliko tjedana i mjeseci da se samo dignem iz kreveta. I da počnem odlaziti na WC, koji je bio nekih dva tri metra od mene. Jer krevet me je u potpunosti preuzeo. A nakon iskorištene prilike boravka u bolnici silom prilika sam morao da odem u neku ustanovu za rehabilitaciju. U kojoj sam bio do kraja mjeseca Listopada 2024. kada sam se vratio kući konačno. I počeo neki novi život u svom domu. Mada sam se dobro oporavio, da mogu polako započeti neki samostalni život, posljedice tih infarkta su još uvijem prisutne. I pitanje je da li će biti bolje. Ali ne želim se predati, već se nekako nastojim boriti dalje. Jer ako prestanem samo ću se dovesti u nepriliku.

Jedna od posljedica tih nemilih događaja je ostala u tome da ne mogu više hodati normalno kao prije. Već uz pomoć štake. Koju samo koristim dok idem u trgovinu ili neko slično mjesto. I ta štaka mi je više kao neka moralna podrška u hodanju. I da mi pomogne da ako malo zaglibim negdje. Jer ipak mogu hodati, ali šepam. A po kući mogu hodati bez šteke, jer imam se za što primiti ako mi je potrebno. A što se tiče ruke, ni ona me baš ne služi kao prije. Ali najbolje i onako kako sam prija mogao i znao. Mogu pisati i olovkom, a i na kompjuteru. Ali vidim da me ta desna ruka i dalje muči u tom pisanju. I ne mogu se služiti sa njom kako bih želio, ali ipak se mogu služiti. Mada moram koristiti pauze da se odmori. Općenito moram sve raditi sa nekom pauzom. Jer tijelo mi se umori i ne smijem pretjerivati. Više nisam onakav kakav sam prije bio. Pa su pauze postale dio mog života.

Želja mi je da podijelim ovo sa vama iz želje da znate da kod mene nije baš sve sjajno i bajno. I ja imam svoje probleme i muke kroz koje prolazim. Kao i svatko drugi. I svaki dan se moram hrvati sa svakodnevnim brigama kao i svi ostali koje je zadesila neka bolest poput infarkta, raka, tumora, nekog oblika paralize i slično. Jer ni ja nisam pošteđen tih svakodnevnih briga. Tek sada kada sam i ja bolestan i hrvam se sa posljedicama obaju infarkta vidim koliko je teško biti bolestan. Dok si zdrav ne vjeruješ u te priče, ali tek kada dođeš u tu situaciju shvatiš kolika je to stvarnost.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

2. prosinca 2024. 0