Od kada sam izašao iz one ustanove za rehabilitaciju o kojoj sam već pisao puno puta, nastojim nekako da si uredim stan. Da dovedem stan u neki red. Ali problem je u novcu, pa je dosta zapelo i zastalo. Jer još nisam uspio riješiti financije i da ostvarim pravo na invalidsku mirovinu i neku pomoć od socijalne službe. Neku naknadu od socijalne službe sam predao još početkom Studenog prošle godine. Kada je predan i zahtjev za priznavanjem invalidnosti. I evo već četvrti mjesec prolazi, a još mi nisu riješili to priznanje invalidnosti, pa ni ovi iz socijalne pomoći ne mogu dalje rješavati svoj dio. A slično je i sa invalidskom mirovinom. Naime, prije nekih mjesec dana sam predao ovaj zahtjev. I kako sam čuo to ču čekati dosta dugo, jer priznavanje invalidnosti ide dosta sporo. Navodno ću čekati više od godinu dana na rješenje o mirovini. Pišem sve ovo, jer ove informacije su strašne. Da čovjek toliko mora čekati na ta rješenja. To nije za vjerovati. Ne mogu shvatiti da im toliko dugo treba. Tako da sam sav jadan, jer u međuvremenu moram toliko čekati.
Zadnjih dana i tjedana sam dosta zaokupljen sa tom reorganizacijom stvari u stanu. Naime, kako sam zadnjih mjeseci si nabavio dosta knjiga iz područja Islamske vjere, želja mi je da ih negdje na neko mjesto smjestim. Da budu na jednom mjestu. Ali nikako da nađem rješenje, jer imam previše stvari u stanu, koji se ne mogu osloboditi. Neke stvari bih morao odnijeti nekako u reciklažno dvorište. Ali nemam neko vozilo sa kojim bih sve to prevezao. Tako da sam sav u nekom zbunjenom stanju. A što se tiče knjiga, kako god da pokušam to riješiti nikako da nađem rješenje. Jer volio bih nekako da sve te knjige koje imam stavim na jedno mjesto. I da tako stoje. Da ne moram tražiti po stanu gdje sam koju knjigu stavio.
Primjećujem zadnjih tjedana, a i mjeseci, da sam dosta slab na živce. Da me neki signal sa mobitel ili tresak u prozor ili neka slična stvar dosta naglo prestraši da se trgnem. Sumnjam da mi živci polako popuštaju. Jer gotovo na svaku sitnicu se trgnem i prestrašim. Što stvarno nije normalno. I to me jako brine, da ne znam što bih sa sobom. Te razmišljam da pokušam tražiti neku pomoć oko toga, jer sve se teže nosim sa time. Jer ovako više ne može da ide.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma