Kategorija: Nevjerni Toma

Kolekcionartvo #9

Pomalo se i dalje bavim sakupljanjem nekih predmeta, i kolekcionarstvom općeniti. Nekako ne mogu bez tog hobija i aktivnosti. Moram priznati da volim sakupljati neke predmete. Poput časopisa, knjiga, kipića, poštanskih marama i slično. I želja mi je još uvijek da pokušam stvoriti jednu kolekciju. Bilo bi to lijepo. Lijep osjećaj, kada stvoriš neku kolekciju nekih predmeta.

Za sada sam uspio donekle staviti pod kontrolu što se tiče kupovine novih knjiga i časopisa. Ali ipak i dalje ponekad si kupim neku knjigu ili časopis. Zavisi kada izađe neki novi primjerak knjige ili časopisa. A to je za sada mjesečno. Volim taj miris svježe napisane knjige ii časopisa. Mada i stare knjige i časopisi imaju neki svoj predivan miris u kojem uživam.

Trenutno sam u nekoj fazi traženja novog rasporeda spremanja tih knjiga i časopisa. I kako god da okrenem uvijek se javi neki problem. Tako da ću se dosta namučiti oko pronalaska rješenja. Što bih jako volio. Jer volio bih da ga pronađem. Bilo bi lijepo da sve to nekako uredim.

Od knjiga najviše kupujem knjige iz nekih područja koje me privlače. A ta područja su: Islam, kršćanstvo, filozofija, vjera. A časopise najviše iz područja kuhanja, to jest recepti jela, biljaka, filozofije i slične tematike. I usput ih pokušati ipak i malo pročitati i proučiti. Jer badava kupujem te knjige i časopise ako ih barem malo ne prelistam i pročitam neki njihov dio.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #30

Moj život se zadnjih mjeseci nastavlja u nekoj monotoniji. Odlasci doktorima su prestali. I za sada nema neki novi termin za odlazak kardiologu. Ali to se može promijeniti. Jedino što znam da u Siječnju iduće godine moram na neku kontrolu radi fizioterapije. Da se vidi za produljenje tih vježbi. Koje su mi koristile. I na kraju sam ipak prošli tjedan, nakon nekog čekanja, počeo sa novim ciklusom vježbanja sa fizioterapeutima. Koji dolaze mi u kuću i vježbaju. I tako mi pomažu oko daljnjeg održavanja kondicije, a i ostalog vezanog uz zdravlje. Tako da sam pomalo sretan po tom pitanju, jer se nadam da će mi to vježbanje barem pomoći da mi zdravlje ne propada, ako već ne ide na bolje.

Također, zadnjih tjedana polako sam si počeo nabavljati ipak neke biljke za stan, za koje se nadam da će mi preživjeti ovu zimu. I da ću ih nekom njegom uspjeti polako dalje uzgajati. Jer želja mi je da se još nečim bavim u svom domu i životu. Jer u meni još uvijek tinja ta neka želja za uzgojem nekih biljaka. Mada se više ne mogu baviti vrtlarstvom onako kako sam znao i mogao prije. Ali ipak ostao je u meni taj neki osjećaj za uzgojem biljaka. I tako nabavio sam si neke afričke ljubičice, te neke sukulente, kojima ne znam pravo ime, za svoj dom. Da mi te biljke barem malo ukrase dom, a i da se imam o nečemu baviti, kao nekim hobijem. A i koliko sam vidio na mreži svih mreža, biljke mogu pomoći oko depresije i tjeskobe. Tako da sad uživam u toj brizi za te biljke. Jer predivan je osjećaj kada se možeš brinuti za neku biljku. I pomoći joj da živi u tvom domu.

Na žalost više nemam neku životinju kao kućnog ljubimca. Nije da ne želim imati nekog kućnog ljubimca, ali trenutno se ne mogu baviti ljubimcem onoliko koliko bih želio i mogao. Tako da za sada si ne mogu priuštiti nekog ljubimca. Ali jako bih volio da mogu. Posebno neku slatku malu macu. Jer volim mace, zbog njihove umiljatosti i zaigranosti. Bilo bi prelijepo da mogu da imam neku macu, možda bi mi to pomoglo u mojoj bolesti i zdravlju. Jer vjerujem da mace, a i životinje općenito, mogu pomoći čovjeku da se bolje osjeća. Ta briga oko životinje je predivna, mada je velika odgovornost i briga. A opet i veliko zadovoljstvo. Kao biljka, tako i životinja može pomoći čovjeku u njegovom zdravlju. Barem ja tako mislim.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

7000 dana u Sibiru

Prije nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936 bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz ovu svoju priču svu surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Nakon pročitane knjige ostao sam uznemireni. Uznemireni time što u 20. stoljeću su postojali ljudi koji su morali proživjeti jednu takvu torturu. A i zbog toga na što su sve neki režimi spremni uraditi malom čovjeku. Što čovjek može uraditi drugom čovjeku samo zato što nije dijelio njegovo mišljenje. Te se slagao sa politikom režima. Te na što su sve ljudi bili spremni da urade samo da pokušaju preživjeti. Neki nisu uspjeli izdržati torturu i otišli su radije u smrt.

Knjiga je i svjedočanstvo jednog malog čovjeka koji je uspio preživjeti sve te torture. Čovjeka koji je dao jednoj državi svoj život, a ona mu se odužila takvom užasnom torturom i ubila sve iluzije mladog čovjeka i ukrala mu život, najljudskije osjećaje. Autor nam je ostavio ovu knjigu u nasljedstvo i kao zalog da više ne ponovimo takve stvari. Ali do sada nismo uspjeli i sumnjam da ćemo uspjeti. Jer i dalje se događaju ovakve tragedije, koje uništavaju živote pojedinaca i čitavih obitelji i zajednica.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kulinarstvo #28

A što da pišem o svom kuhanju dalje. I dalje nastavljam da pomalo si kuham ta neka variva u raznim kombinacijama. A od mesa i dalje uglavnom jedem ribu i perad. Jer svinjetinu izbjegavam, a junetinu i govedinu si ne mogu priuštiti. Posebno sa tim cijenama kakve su u trgovinama i nikakvim prihodima. Jer cijene hrane idu vrtoglavo gore, rastu neslućeno. Tako da mi je sve teže se odlučiti što jesti i kako si pripremati. Nekako mi je sve teže se prehranjivati. I pomalo sam sit već svega. Te se prisiljavam da pojedem nešto. Ali ipak jedem nešto, da ne budem gladan.

A moram priznati da sam zadnjih tjedana malo pribjegao i tome da si u nekoj trgovini koja ima neki gastro kutak znam kupiti već gotovu pripremljenu hranu. I onda kod kuće si to pojesti za ručak. Jer i dalje se mučim sa tom pripremom jela za jednu osobu. Ali nekako se trudim ne prigovarati, jer sretan sam da si mogu nešto skuhati i pojesti. Makar si i kupio na tom gastro kutku u toj trgovini u koju obično idem. Mada sam čuo nešto da tu treba paziti da ne pokupiš neku bakteriju ili bolest, jer nekako teško održavaju čistoću. Ali srećom još nisam imao problema, pa se ne žalim.

I dalje sanjam o onoj nekoj tavi koju zovu „vok”. I svako malo pogledam tu tavu u trgovini i razmišljam kako da si je priuštim. I nabavim. Jer volio bih pokušati da si je nabavim i pokušam neka jela kuhati i u toj tavi. I naučiti se pripremati u njoj jela. Ali nikako da se odvažim na to. Ali nadam se da će doći vrijeme kada ću si je moči priuštiti, i polako početi si kuhati u njoj jela za ručak. Jer koliko god je naporno mi kuhati, ipak lijep je osjećaj kada si pripremiš ukusan obrok. Kada znaš da si ga vlastitim rukama pripremio.

Ovih dana sam si konačno nabavio prvu knjigu koja govori o woku. I kako pripremati neku hranu u toj posudi. Što me je razveselilo, jer ću kroz nju i sa njom jednog dana pokušati da pripremam tu neku hranu u voku. Sa nadom da će biti ukusna hrana. Zadnjih godina mi je bio misterij ta hrana, kako se priprema. I kakvog je okusa. Tako da sada sa još većim iščekivanjem čekam da si nabavim taj wok i da se okušam u svemu tome.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Vjera #18

Od kada sam se vratio vjeri i više počeo da molim neke katoličke molitve i krunicu, te više čitati vjerske knjige, nekako se drugačije osjećam. Mirnije i sretnije. Kao da osjećam neku smirenost, jer sam se više počeo moliti i čitati vjerske knjige. A i pratiti preko YouTube aplikacije neke emisije o vjeri. Što me čini nekako mirniji i sretniji, jer osjećam da sam se vratio na pravi put. Krenuo sam pravim putem. Nadam se da mi to Nebeski Otac poručuje da sam na pravom putu i da drugog puta nema. Jer on, Nebeski Otac, i vjera u njega je jedini i pravi i istinski put kojim se mora poći.

Mada sam i dalje Nevjerni Toma, koji traži uvijek neki dokaz u svemu, ipak osjećam da molitva pomaže u životu. Kao i vjera u Nebeskog Oca i pouzdanje u njegovu milost i ljubav. Nebeski Otac, koji je uvijek uz vjernike koji vjeruju u njega i služe mu kroz poštivanje njegovih zakona, ljubavi i vjernosti. I uvijek pomogne svima koji vjeruju u njega, Nebeskog Oca. Njegova milost i ljubav je velika, i uz tu predivnu milost i ljubavi sve je nekako lakše u životu. Lakše se je nositi sa životnim problemima i mukama.

Zadnjih tjedana sam pomalo došao i u neku dvojbu po kojem obredu slaviti i služiti Nebeskom Ocu. Jer u svakoj vjeri osjećam nešto posebno, što je samo uz nju vezano. Ali najviše osjećam poziv prema vjeri Islam, kao da u njoj ima nešto posebno što nema u drugim vjerama. Što više čitam o toj vjeri, to više slušam o Islamskoj vjeri, to više spoznajem i učim da ta vjera nije toliko loša vjera. I da su nam razno razni mediji i pojedinci dosta iskrivili tu vjeru, prikazali nam je u lošem svjetlu, a zapravo je Islam ispunjena svjetlom i mirom, koja se samo u toj vjeri može pronaći. Te tako sve više osjećam ljubav prema toj vjeri. I nastojim da što više naučim o Islamu koliko mogu. Jer sve više osjećam da jedino u toj vjeri ima smisla.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Afrička ljubičica

Unazad nekoliko dana i tjedana sam si navabio nekoliko afričkih ljubičica. Jednostavno iz želje da nešto uzgajam, posebno biljke sa cvijećem. Ali volim pokušati uzgajati i ostale biljke. Afričke ljubičice sam si nabavio iz ljubavi prema tim biljkama i cvjetovima. A i moram priznati da su mi te biljke predivne, posebno ti njezini cvjetovi. U te afričke ljubičice sam se izgleda zaljubio još u mladosti kada ih je i moja pokojna majka uzgajala i imala ih je na prozorskoj klupčici. I uvijek su bile predivne. I tu je izgleda ostala neka ljubav u meni prema tim predivnim biljkama.

Kako sam zadnjih mjeseci u meni tinjala ta neka želja za uzgojem nekih biljaka i cvijeća, polako sam se odvažio da si pokušam nabaviti neke biljke o kojima bih se brinuo. U preko lijeta sam pokušao, i još uvijek pokušavam, uzgojiti neke biljke. Ali o tome ću pisati jednom drugom prilikom. Ali sada bih se više posvetio malo ovim ljubičicama. Koje sam si nabavio iz ljubavi prema cvijeću, a i zbog njihove ljepote. A i zbog sjećanja na moju pokojnu majku, koja je izgleda usadila u mene i ljubav prema cvijeću, pored još nekih ljubavi prema nekim hobijima.

Nabavio sam si te biljke iz želje da ih pokušam uzgajati i brinuti se o njima. Jer izgleda da mi nedostaje ljubav prema uzgoju nekih biljaka. I briga za te biljke. Te više nisam mogao da izdržim i počeo sam si nabavljati te neke biljke i sjemena sa željom i nadom da ih pokušam uzgojiti i uzgajati. Ali za sada baš nemam nekog uspjeha. Ali ipak neke biljke sam uspio donekle uzgojiti, o čemu ću isto pokušati pisati jednom prilikom. A sada ću pokušati da te ljubičice nekako održim na životu i brinem se o njima što je bolje moguće. A koliko ću imati uspjeha, nadam se da ću uspjeti pisati u narednim tekstovima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Prije nekoliko godina imao sam priliku da pročitam ovaj roman. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Svjedočanstvo #24

Otprilike zadnjih mjesec dana svakodnevno molim neke katoličke molitve i krunicu. I nakon tih mjesec dana polako sve više mi prelazi u naviku da molim te molitve. Sve više uživam u molitvi tih molitava i krunice. Sve više ne mogu bez tih molitvi tih molitvi i krunice. Kao da sam postao ovisan o tim molitvama i krunici. Kao da osjećam neku smirenost kada molim. I ako ne izmolim te molitve i krunicu, nekako postajem nervozan. Što me ipak veseli (mislim molitva tih molitvi i krunice), jer obavljam nešto predivno u tijeku svog dana. I dan mi nekako je nakon toga ispunjen. Kao da sam uradio nešto predivno i dobro.

Ali moram priznati da se pri tome u meni javlja neka sumnja i dilema. A i pitanje da li Nebeski Otac uslišava te molitve i krunicu. Nekako sam sumnjičav u sve to. Jer nekako ne osjećam i primjećujem da se nešto dobro odvija u mom životu. Imam osjećaj kao da me Nebeski Otac ne čuje i ne uslišava moje molitve i krunice. Možda prebrzo očekujem da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu. Jer nešto mi govori da bih morao biti strpljiv u tim molitvama i uporno moliti. I da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu kada za to dođe vrijeme. A možda je već Nebeski Otac uslišao sve te moje molitve i krunicu, samo ja još nisam primijetio da su uslišane molitve. Ali jednu stvar nekako primjećujem, a ta je da se sve više osjećam nekako mirniji. I kao da sve mirnije i smirenije molim te molitve i krunicu. Kao da mi sve više sve to ulazi u naviku i ovisnost.

A opet nešto me vuče k tome da molim tu krunicu i te molitve, kao da netko želi da ih molim. Da tako pokušavam razgovarati sa Nebeskim Ocem, jer negdje sam čuo da je molitva zapravo razgovor sa Bogom, da razgovaramo, pričamo sa Bogom. Što nekako vjerujem da je istina. Jer tim molitvama iznosimo Nebeskom Ocu ono što nas muči u životu. Što nam je potrebno u životu. A Nebeski Otac nam uslišava sve te molitve. I kada dođe vrijeme pomogne nam u potrebi koja nam je potrebna.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Kolekcionartvo #8

I dalje sam zapustio ovaj svoj hobi sakupljanja poštanskih maraka, razglednica i sličnih predmeta. Jedino što još uvijek dalje pokušavam da stvorim neku kolekciju nekih knjiga i časopisa. Sa nadom da ću stvoriti neku lijepu kolekciju barem u tome, ako već ne ću stvoriti u ostalome. A i nadam se da će netko od mojih nasljednika cijeniti to i nastaviti u tom sakupljanju. Ali to je samo maštanje. Ali što god da je u pitanju, lijepo ja baviti se sakupljanjem ili kolekcionarstvom. I sakupljati nešto što te zanima. Tako da i ja pomalo uživam u tom sakupljanju. I nadam se da ću nastaviti se baviti tim hobijem.

A što se tiče knjiga i časopisa, sve se više suočavam sa nekim problemima. Prvi je financijske prirode. Jer sve to košta i treba financirati. Jer sve te knjige i časopisi su skupi. Skup je to hobi. Tako da sve teže se odlučujem oko nabavke tih nekih knjiga i časopisa. Ali nadam se da ću ipak u buduće naći toliko novaca da si nabavim neki časopis ili knjigu. A drugi je problem u prostoru. Gotovo sve više nemam mjesta na nekim ormarima gdje držim te knjige. Tako da moram polako razmišljati kako da drugačije posložim te ormare u stanu i napravim neki prostor za police i knjige. Što mi je isto teško, ali nadam se da ću uspjeti naći neko rješenje na sve to.

Također sam pomalo počeo i da sakupljam neke kipiće svetaca Katoličke crkve. Koji su, koliko sam vidio, nekako lijepi. I nekako mi zorno prikazuju te likove svetaca. Nabavio sam si neke od tih kipića e iz razloga da slijedim idolopoklonstvo. Jer nastojim se izbjegavati to idolopoklonstvo, a i nisam baš poklonik nečeg takvog. Već da si njima pomalo uljepšam sobu i stan. Jer i na taj način možeš ukrasiti stan i prostoriju.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Uvodnik #29

Ni zadnjih mjesec i više dana nekako nisam imao volje da se vratim pisanju tekstova za ovaj blog. Moram priznati da sam se dosta zalijenio u pisanju ovih tekstova. Kao da nisam imao volje za pisanje, kao da nisam vidio smisao u tom pisanju. Ali cijelo vrijeme me je držala ipak neka želja da se vratim tom pisanju. Te sada nakon dužeg vremena sam se odvažio da pokušam napisati nekoliko redaka u ovom postu za ovaj blog. A koliko ću uspjeti, vidjet ćemo.

Moj život zadnjih mjeseci se je vratio u neku normalu. U neku monotonost. I nemam više toliko obaveza. Tako da pomalo uživam u mirnom i povučenom životu. Jer povukao sam se iz javnosti koliko sam mogao, jer sam se sve više osjećao nekako neželjeno među ljudima. Mada koliko god uživao u takvom predivnom miru, toliko mi ipak nedostaje neko društvo. Tako da se pomalo osjećam i usamljeno. Ali ne želim se žaliti. Jer ipak sam sretan da sam živ, s obzirom što sam proživio zadnjih godina. I moglo je biti puno gore nego li je sada.

Sretan sam što sam se uspio toliko oporaviti od srčanog infarkta i moždanog udara. Mada nije potpuni oporavak. Ali sretan sam da mogu pješice otići u neku nabavu, u ljekarnu, nekom doktoru na pregled ili slično. Mada i dalje teško hodam, ali ipak sam sretan što ne moram baš o svemu ovisiti o drugome. Mada bih volio da imam neku pomoć, koja bi mi dobro došla, ali ipak se ne želim predati. Već i sam mnoge stvari obaviti. Tako da se ne zapustim i dovedem u loše stanje, kada sam se uspio toliko oporaviti. Mada i dalje u desnoj ruci i nozi osjećam neku vrstu spazma i pritiska, ipak se mogu kretati. Bogu hvala na tome.

Zadnjih dana nekako si razmišljam o tom svom oporavku nakon moždanog udara. Mada sam sretan što sam se uspio toliko dobro oporaviti da mogu otići u nabavu ili neko drugo mjesto, ipak sam pomalo nesretan što se nisam bolje oporavio. Što mi je u toj desnoj ruci i nozi ostao taj spazam ili što li je već, da se zbog toga teže krećem i obavljam neke zadatke. Ali ipak sam i nesretan, jer mogao sam se i bolje oporaviti, da se mogu nečim boljim baviti. Pa čak možda i raditi. I tako pokušati zaraditi neke novce. Na čemu sam žalostan, jer nedostaje mi neki posao i druženje na poslu. Ali ni tu se ne želim žaliti, jer ipak sam sretan što sam živ i toliko pokretan.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑