Uvodnik #07

Polako su prošli Božićni blagdani. Nadam se da ste uživali u blagdanima i u društvu svojih obitelji. Moji blagdani nisu bili baš sjajni i veseli. Proveo sam ih sam bez obitelji. Mogao sam otići sestri. Ali s jedne strane autobusne linije nisu ovih dana baš vozile redovito. Pa je bio problem u tome što ne znam kako bih otišao k sestri, a nakon toga se vratio kući. A s druge strane moj zdravstveno stanje nije baš najbolje. Pa sam radije odustao od puta i proveo dane sam u nekom svom miru. A i sama sestra sa obitelji nije mogla doći jer ni oni nisu baš najbolje. Pa smo se odlučili da ostanemo kod kuće u miru i samo se čujemo preko mobitela.

A i kako sam zadnjih godina imao neko teško razdoblje poželio sam se nekoliko dana mira od svega. Da se malo odmorim od svega u miru. Mada još uvijek prolazim kroz teško razdoblje, ipak sam dane proveo u samoći da se odmorim. Ali uspio sam nekako da preživim ove dane. Znam da nisam jedini koji ima teško razdoblje, ima još puno ljudi koji prolaze isto kroz neko svoje teško razdoblje. I da nisam sam u tome. Ali što je tu je, i ovo smo morali nekako preživjeti. I nadam se da smo izašli jači u tome. Život nije lagan, i takvog ga moramo nekako prihvatiti. Ma koliko težak bio ili lagan.

Sretan sam što sam živ i pokretan, jer mogao sam proći puno teže i gore. I na tome moram biti zahvalan Gospodinu, koji mi je puno pomogao, mada ja nisam bio savršen. Ali me je podučio da ne očajavam i budem zahvalan što sam tu gdje i jesam. I da moram prihvatiti ovo stanje kakvo god da je. Da, još uvijek prolazim kroz teško razdoblje. Jer prošli tjedan sam saznao da mi idući dani, tjedni i mjeseci donose teške odluke po pitanju zdravlja. Čekam nalaze biopsije prostate, za koje se nadam da ne će pokazati da imam rak. Ali što god da bude, ipak se nešto događa. I zbog toga sam morao na biopsiju, da vidim što nije u redu. Druga je stvar u tome da i dalje imam problema sa srcem. Dvije žile su i dalje problem. I morao bih ići na neke pretrage i kada ih obavim na dogovor kod kardiologa da se zakaže termin za zahvat na srcu da se to riješi. Naravno, i tu sam u strahu kako će sve to proći. Tako da su mi ovi blagdani prošli pomalo zabrinuto. Jer ovo nisu lake odluke i koje će teško biti donijeti. Ali se nadam da ću uz Božju pomoć ih uspjeti donijet i obaviti.

Na žalost sve te odluke moram donositi sam, bez voljene osobe. Kroz život moram prolaziti sam. Kroz sve te probleme moram prolaziti sam. Bez voljene osobe. I to mi je teško. Jer sam usamljen i teško je živjeti sam. Ne kažem da je bračni život lakši, i taj život ima svoje lijepe i teške trenutke. To vi koji ste u nekoj vezi znate najbolje. Ali ni samački život nije lagan. Jer kroz sve moraš prolaziti sam, bez voljene osobe. Sve sam obavljati. Stoga nemojte za vidjeti ljudima koji su sami i usamljeni. Jer i njima zna biti teško.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Vjera #02

Danas smo proslavili Božić. Rođenje Isusa Krista, koji je došao na ovaj svijet da nam grijehe otkupi i izvede iz ropstva grijeha. Rodio se u maloj štalici, jer nigdje nije bilo mjesta za njega. Došao je među svoje, a oni ga ne prihvatiše. I još dan danas ga ne prihvaćaju. I odbijaju njegovo rođenje i postojanje. Kao i njegovu žrtvu koju je podnio na križu za otkupljenje grijeha naših. Kao da je njegovo rođenje bilo uzaludno. Ali ipak nije, jer otkupio je grijehe naše. A prije toga nas svojim naukom približio svom Nebeskom ocu. Hvala mu na tome.

Svaki kraj ima svoje običaje povodom rođenja Isusa Krista ili Božića. O tome ne bih pisao, jer ionako već znate dosta o tome. Svake godine iznova očekujemo njegovo rođenje, ali kao da nikako da to prihvatimo. Da se Božić dogodi u našim glavama i srcu. I da i kroz godinu se osjeti da je Božić donio promjenu u nama. A ne samu u tom blještavilu koja nas okružuje. Svake godine jedno te isto. Komercijalizam je preuzeo smisao života i Božića. I iz toga se ne znamo i ne možemo izvući. Ili ne želimo.

Svake godine pokušavam shvatiti smisao rođenja Isusa Krista. A to je da je došao na ovaj svijet da otkupi grijehe naše na križu. Već je odmalena, od rođenja prolazio kroz svoj križni put. Da proživi svoj život kao mi, da bi na kraju umro sa našim grijesima na križu. A mi ga nismo prihvatili i još uvijek ga ne prihvaćamo kao spasitelja našeg. Već ga odbacujemo svojim grijehom. Kao da je uzaludna bila njegova žrtva na križu i rođenje i život. Koji je onda smisao slavljenja Božića, ako se taj isti Božić ne dogodi u našim životima. Ako nakon blagdana nastavljamo po starom. Stoga se moramo trgnuti i početi sa ovim blagdanom živjeti svoje živote u duhu Isusa Krista.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Potraga za vjerom

Tijekom mojeg bolovanja i oporavka od srčanog i moždanog infarkta imao sam dosta vremena da razmišljam o svom životu i vjeri. I moram priznati da nije bio savršen i bilo je dosta pogrešaka. A niti moja vjera nije baš bila na nekom nivou. Život više ne mogu vratiti, greške ispraviti. Tako da ti moji grijesi ostaju u prošlosti. Ali sam dosta razmišljao da vidim što mogu da uradim po pitanju vjere. I tako malo pomalo počeo sam istraživati o vjeri. Da vidim da li tu što mogu nešto popraviti.

Rođen sam i odgojen kao Rimokatolik. Obavio sam sve sakramente. Ali moram priznati kako sam odrastao sve više nisam nalazio se u toj Rimokatoličkoj vjeri. Nekako sam se osjećao ne ispunjeno. Na mise sam odlazio sa nadom da ču ipak pronaći taj neki svoj mir i zadovoljstvo. I sve sam više osjećao nezadovoljstvo i ogorčenje prema nekim stvarima koje su se događale uz Rimokatoličku crkvu. I malo pomalo sam se osjećao otuđeno. A opet isprazno, jer moja duša je ipak težila prema vjeri i Bogu.

I polako sam počeo da tražim neku vjersku zajednicu i vjeru gdje bi se našao. I dugo sam tažio taj neki mir i zadovoljstvo. I kako sam imao vremena tijekom liječenja i oporavka, počeo sam da istražujem neke vjere i zajednice. Prvo sam osjetio želju i poziv prema Islamu. I donekle sam se našao u toj vjeri. I putem mobitela sam sa jednom osobom muslimanske zajednice izrazio svoju pripadnost muslimanskoj vjeri i Islamu. I jedno kratko vrijeme sam pokušao da živim po toj vjeri i učio sam o njoj. I našao sam puno dobrih stvari u Islamu. Koje sam pokušao primijeniti, ali bez većeg uspjeha. A i pokušao sam stupiti u kontakt jednoj skupini ovdje u Varaždinu. Ali nisam naišao na to da me prihvate. Pa je tu ostalo malo razočarenje, ali ipak sam nisam odustao od vjere u Alaha. I nastojao prihvatiti sve dobre stvari iz Alahova učenja. I te stvari sam još uvijek sačuvao u sebi. I nastojim ih živjeti. Jer sam shvatio da Islam nije tako loša vjera kako nam u medijima i sličnim mjestima prikazuju. Tako da sam još uvijem pomalo ostao u svojoj vjeri musliman. I podržavam tu vjeru.

Ali onda sam naišao na misionare Crkve Isusa Krista – Svetaca posljednjih dana. I prijavio se da me posjete. I malo pomalo sam kroz razgovor sa tim misionarima se upoznao sa vjerom u Isusa Krista i Boga. I što sam više sa njima pričao, sve sam više zavolio tu vjeru. Koja je Kršćanska vjera. I polako i tu uviđao da nije loša vjera kako nam mediji prikazuju. Da nema tu ništa loše. I tako sam jednog lijepog dana mjeseca Rujna prošle godine bio kršten u toj crkvi. I na samom krštenju sam imao još dvojbi što mi je to trebalo i u što sam se upustio. Ali kako sam dalje nastavljao pričati sa misionarima te crkve, te čitao neke tekstove vezane uz crkvu i vjeru, moja vjera je sve više rasla. I sve dvojbe su nestale. I danas mi nije žao što sam ostao u toj zajednici, koja me je lijepo prihvatila. I neki od tih članova mi čak pomogli u nekim stvarima i problemima. I sada nakon godinu dana mi nije žao što sam ušao u tu zajednicu. I s radošću odlazim na bogoslužja i proučavam dalje vjerske tekstove vezane uz vjeru i crkvu. Te osjećam da sam tu za sada našao ono što nisam našao u drugim zajednicama.

Mada sam trenutno pripadnik te zajednice, ipak nisam porušio sve mostove prema Rimokatoličkoj vjeri, a niti prema Islamu. Jer još uvijek nastojim da mudrosti koje sam u tim vjerama naučio prakticirati u svojem životu. I mogu priznati da sam za sada se našao u toj vjeri. Koju ću nastojati prakticirati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Srčani i moždani

Negdje sredinom mjeseca Ožujka 2023. godine sam doživio svoj drugi srčani infarkt, te dan kasnije i svoj prvi moždani infarkt. Teško da ću zaboraviti te dane. Mada kako dani prolaze sve je pomalo izblijedilo, ali sjećanje je još prisutno. I teško da ću to zaboraviti.

Sve je počelo jednog dana tog mjeseca Ožujka kada sam prvi puta osjetio neke simptome. Pritisak u prsima, trnci u lijevoj ruci, pritisak u glavi, čudan rad u srcu. Ali kako je sve to počelo tako je i završilo. I nisam se brinuo o tome. Mislio sam privremena kriza. Ali drugi dan sam u isto vrijeme oko podneva osjetio ponovo iste stvari, ali i to je prestalo kada sam se malo odmorio. Ali treći dan me je opet uhvatilo i to ozbiljno. Ali negdje u večernjim satima. I nije htjelo da prestane. Unatoč što sam se pokušao smiriti, jer sam i neku nervozu usput osjećao. I onda sam si rekao „U redu ovo je ozbiljno i mora da je srčani udar.” I tako sam pozvao hitnu sa nadom da ću kratko vrijeme biti u bolnici. I ta hitna me je odvela u bolnicu gdje su mi potvrdili srčani infarkt.

I tako je počela moja avantura sa borbom za oporavak. Idući dan su me prebacili u neku drugu bolnicu gdje su mi napravili neki zahvat na srcu. I sve je dobro prošlo. I tu večer otišao kao i svi drugi pacijenti na počinak. I tako me je tijekom noći nekako pogodio i moždani udar. Kojeg se baš i ne sjećam. Ali se sjećam da sam se negdje tijekom noći probudio i osjetio sam se loše i da ne mogu micati sa desnom stranom tijela. Ne znam kako sam uspio pozvati sestre i kako im uspio objasniti da mi je loše, ali shvatile su da nije dobro sa mnom. I pozvale nekog doktora koji me je pogledao i rekao sestrama ovo je moždani udar. I vodite ga na CT da vidimo gdje je bio. Te su počele i sa nekom terapijom. Ali naravno taj CT nije otkrio gdje je bilo oštećenje.

Nekoliko dana nakon toga su ponovili pregled sa tim uređajem, ali ni ovaj puta nisu ništa otkrili. Pa su doktori rekli da idem na magnet. I nekoliko dana nakon toga su otkrili gdje je moždani udar bio. I rekli su da nije bio težak udar. Ali na žalost bio je dovoljno jak da me tako onesposobi. Moram napomenuti da u odmah počeli sa terapijom lijekovima, a i fizikalna terapija me je zgrabila i počela sa nekim vježbama. I nakon nekoliko dana i više sam polako počeo da mičem desnom rukom. Na što su mi rekli da ima nade. I tako polako sa terapijom i vježbanjem sam ustao iz kreveta i počeo hodati. Za što mi je trebalo nekih dva mjeseca. I polako sam također da idem i na WC i hodati bolničkim hodnikom. Nakon nekih dva mjeseca sam prebačen u neku ustanovu za rehabilitaciju. Gdje sam uz vježbanje se još više oporavio. I krajem mjeseca Listopada se vratio kući da nastavim sa oporavkom.

Mada sam se oporavio dosta dobro, ali ipak mogao sam se i bolje oporaviti. Jer još uvijek ne mogu baš najbolje se koristiti desnom rukom i nogom, ipak sam sretan da sam se uspio toliko oporaviti da mogu sam živjeti. Mada je teško, ali ipak ne želim očajavati i predati se. Jer ako se zapustim, znam da ne će biti dobro. I već neke duže šetnje mogu da obavim. A i neke namirnice si donijeti iz trgovine. Teško, ali ipak mogu. I još će mi trebati vremena da se pokušam bolje oporaviti.

Ali najviše me boli što sam ostao bez fizikalne terapije. Ali tražio sam nastavak te terapije negdje u bolnici. Ali tek prvi inicijalni pregleda sam dobio tek u mjesecu Travnju iduće godine. Što me ljuti jer ću nekih 6 mjeseci biti bez fizikalne terapije. Što će se sigurno utjecati na moj oporavak. Te ću se morati do tada nekako sam snaći sa vježbanjem i sličnim aktivnostima.

Ovo je ukratko moja priča sa susretom sa drugim srčanim infarktom i prvim moždanim infarktom. Sretan sam što sam imao sreće u ovoj nevolji da je sve to bilo u bolnici i da nije negdje na ulici bio taj nemili događaj. I što sam se uspio koliko toliko oporaviti da se mogu kretati. I da nisam ostao u invalidskim kolicima.

Toliko od mene u ovoj prići

Nevjerni Toma

Uvod

Moje ima na ovom blogu biti će Nevjerni Toma. Ideja za ime je došla iz Biblije, na lik Tome apostola, koji nije vjerovao da je Isus Krist uskrsnuo, i tražio je dokaz da je Isus Krist živ nakon svojeg uskrsnuća. I sam taj Toma apostol je jedan od mojih omiljenih apostola, jer sam poput njega, vjernik koji uporno traži neki dokaz i nije od onih istinskih vjernika. Ali je uvijek u potrazi za vjerom i istinom i ljubavi za kojom svaki vjernik mora težiti i tražiti.

Već sam u prošlosti pisao nekoliko blogova, koje sam prestao pisati i obrisao ih, jer sam izgubio volju da ih uređujem i pišem tekstove za te iste blogove. Ali želja za pisanjem tekstova i uređivanjem bloga i web stranica ponovo je prevagnula i nakon nekih dvije godine ponovo sam se odlučio i odvažio da pokrenem još jedan novi blog. Sa nadom da će pisanje ovih tekstova i uređivanjem bloga i web stranice odvijati se bolje i ljepše nego prijašnji blogovi.

O temama koje ću pokušati pisati u ovim tekstovima još nisam u potpunosti siguran. Samo znam da želim pisati o vjeri, ljubavi, zdravlju, knjigama i čitanju, nekim životnim događajima. Samo znam da želim pisati, sa nadom da ču s vremenom doći na čisto. Vrijeme će pokazati o kojim temama ću pisati. I koliko veliki tekstovi će biti. Mada već godinama pokušavam pisati, ali još se nisam formirao kao neki pisac. Ali nadam se da ću se jednog dana formirati. Te da će te uživati u mojim tekstovima. Da ću se formirati kao pisac. A i kao osoba. Mada sam već čovjek u godinama, još uvijek se tražim. Još uvijek nastojim da otkrijem svoj smisao života na ovome svijetu.

U mjesecu Ožujku 2023. godine sam doživio svoj drugi srčani infarkt, te dan nakon tog infarkta i obavljenog nekog zahvata na srcu doživio sam i moždani infarkt. I moj oporavak od tih infarkta još uvijek traje. Još uvijek se hrvam sa posljedicama tih infarkta. I moram priznati da nije bilo lako i još uvijek nije lagano. Ali život mora polako ići dalje. I usput se nositi sa svim tim posljedicama infarkta i životnim problemima. Jer život ne staje i ne prestaje. Nemilosrdno ide i kroči dalje. I moramo se nekako nositi sa tim životom, kako znamo i umijemo.

Pisanje ovih tekstova sam počeo i kao neki pokušaj terapije i da izbacim iz sebe one sve misli koje me opsjedaju i muče. Da pokušam sa vama podijeliti sve svoje misli i osjećaje koje se u meni javljaju. Jer nije dobro ponekad da se sve te stvari drže u sebi. Već ih treba izbaciti iz sebe. I podijeliti ih sa javnostima i ljudima koji su spremni te iste misli i osjećaje prihvatiti.

Ovo je toliko za prvi tekst. Jer slijedi daljnje proučavanje rada ove platforme (ili kako li se već zove). Koliko ću biti uspješan vrijeme će pokazati.

Toliko od mene vaš

Nevjerni Toma

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑