Kategorija: Knjiženost

Pokušaji pisanja

Osim što volim čitati knjige i razne romane, i čitati pisanu riječ općenito, volim pokušavati i pisati. Obožavam pisati riječi na kompjuteru. Kroz razne tekstove i slične stvari. I ovi tekstovi koje objavljujem na ovom blogu su pokušaji pisanja tekstova. Znam da nisu savršeni. I da bih morao poraditi na kvalitetnijem pisanju. I pokušavam da radim na tome. I istražujem kako da poboljšam svoje pisanje. Te da će uskoro polako krenuti na bolje.

Da, osmim što volim čitati knjige i romane i pisane riječi, volim isto i da te riječi pišem. Kako kroz ove tekstove za ove blogove koje pokušavam pisati, tako i kroz neke druge tekstove. Jer volim i pisati te riječi na omom kompjuteru kojeg trenutno imam. I ne mogu da izdržim dan, a da ne zapišem neku riječ. Bilo za tekstove za ove blogove, tako i u nekim tekstovima i pričama koje pokušavam već nekoliko godina da ih pišem. Ali moram priznati da nikako da napredujem po tom pitanju. Mislim na pisanje tih tekstova ili priča koje pokušavam napisati. Jer uvijek nešto iskrsne nešto što me spriječi da pišem te tekstove. I ponekad prođu dani, tjedni a da ništa ne pišem. I to mi jako nedostaje i žalosti. Jer volio bih da imam više vremena da se posvetim pisanju.

Također, pokušavam voditi i neki svoj dnevnik. U kojem pokušavam opisati ukratko svoje misli i što sam proživio u svom danu. Znam da to možda ne priliči mojim godinama, ali kako sam napisao malo prije, jednostavno moram tijekom dana napisati nešto riječi. Bilo u taj dnevnik, bilo za neki tekst za ove blogove, bilo za one priče ili što li su već. Jer još uvijek sam na nekim početku pisanja tih nekoliko priča koje mi se vrte u mislima. I koje bih volio pretočiti u pisanu riječ na papiru. I možda jednog dana, ako budu dobre podijeliti ih sa javnosti. Volio bih pokušati ih napisati i vidjeti koliko su dobre te moje priče koje sam započeo. I da ih jednog dana pokušam konačno napisati.

A što se tiče dnevnika, osim što pokušavam pisati o tome što sam proživio tijekom dana, taj dnevnik je i jedan mali projekt, da vidim koliko velik će na kraju ispasti. Za sada je otprilike došao do nekih 1000 napisanih stranica. A kada bih dodao još onaj dio koji mi je zarobljen na jednom starom hard disku, vjerujem da je već odavno premašio tu brojku. Samo kada bih ga uspio nekako spasiti i izvući sa tog diska, pa da vidim kolika je stvarna brojka. Pisanje dnevnika je jedna lijepa aktivnost, ponekad naporna, ali ipak opuštajuća. I može poslužiti kao neki podsjetnik na neka prijašnja vremena.

Pokušao sam pisati i neke pjesme. Ali nikako da ih pronađem. Jer su i one nekako blokirane. I koje ću morati potražiti nekako. Što se nadam da ću uspjeti jednog dana. Ali za njih ne znam da li ću ih ikada objaviti, jer nisam zadovoljan sa njima. I vjerojatno će ostati zauvijek skrivene od javnosti. Jer ipak nije sve za javnost. Nešto ipak mora ostati skriveno. I unatoč tome, i dalje ću pokušati da se i okušam u pisanju pjesama, za svoju dušu. Da se i tako pokušam nekako izraziti. Jer ipak pisanje je jedna lijepa umjetnička aktivnost, kroz koju se čovjek može pokušati izraziti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Grof Monte Christo

Pisao sam već u nekim prijašnjim tekstovima da sam zaljubljenik u književnost i pisanu riječ. Te da volim čitati knjige iz lijepe književnosti, posebno povijesne i SF romane. Mada sam zadnjih godina dosta zapustio čitanje knjiga, želja i dalje u meni tinja za čitanjem. Samo trebam se nekako odvažiti i ponovo se natjerati da počnem čitati knjige. Knjige koje su među najboljim prijateljima čovjeka. A jedna od knjiga koja mi je nekako ostala u najboljem sjećanju jest „Grof Monte Christo”, autora Aleksandra Dumas. Francuskog književnika i pisca koliko se sjećam.

I dalje nikako da se trgnem i počnem čitati knjige. Knjige koje su mi najbolji prijatelji, jer me nikad nisu izdale kao neki ljudi. I koje su me odvele u predivne napisane priče i svjetove koje nikada ne ću posjetiti ili doživjeti. Jedan od romana i knjiga koja mi je nekako najbolje ostala u sjećanju jest roman „Grof Monte Christo”, autora Aleksandra Dumas. Ako se dobro sjećam, jer je prošlo mnogo godina od kada sam je pročitao. I koju bih želio ponovo pročitati. Jer priča i tema ove knjige je vrlo zanimljiva.

Koliko se sjećam, radi se o jednom mladom mornaru i čovjeku, kojeg je izdao najbolji prijatelj i još nekoliko ljudi. I zbog toga završi na robiji u jednom zatvoru na nekom otoku. I nakon godina provedenih u tom zatvoru i druženju sa jednim zatvorenikom, uspijeva pobjeći sa tog otoka. Domoći se bogatstva i vratiti se u rodni kraj, gdje se osvećuje ljudima koji su ga izdali, strpali u zatvor, te mu uništili život. A da ne pišem i oteli ljubav njegova života. Tako nekako glasi u kratko sadržaj romana, kojeg jednostavno obožavam. I koji mi je ostao u najboljem i lijepom sjećanju. I nakon silnih godina koje su prošle od čitanja romana, još uvijek ga obožavam. I vjerujem da je baš taj roman je morao biti onaj okidač da počnem čitati više knjiga i romane. I postao sam zaljubljenik u književnost.

Prema ovom romanu su snimljena i dva filma. Prvi je snimljen 1975. godine, i u tom filmu je glavnu ulogu glumio Richard Chamberlain. I ta mi je verzija filma za sada najbolja. Ali snimljena je i druga verzija filma, 2002. godine, i u tom filmu glavnu je ulogu glumio Jim Caviezel. I ova verzija nije loša, ali ipak odlična. I koju samjednom prilikomgledao na TV-u. I ova verzija filma, u glavnom prati glavnu radnju romana. Ali ipak prva verzija filma mi je ipak nekako najdraža. Ali ipak sam ovu verziju gledao i uživao u tom filmu. Prisjećajući se usput i knjige, koja mi je ipak od svih pročitanih knjiga najbolja knjiga.

A što se tiče samog pisca i autora romana, Aleksandra Dumas-a, on je legenda francuske književnosti. Koji je napisao još dosta romana koje se isplati pročitati. Jedan od romana je „Tri mušketira”, prema kojem je isto snimljeno nekoliko filmova, a možda i serija. I koje se također isplati pogledati. A i samu knjigu pročitati. A i ostale knjige također, jer bio bi grijeh ne pročitati ih.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Paulo Coelho

Paulo Coelho je poznati brazilski pisac, rođen 24. 08. 1947. godine u Rio de Jeneirou. Ponajprije poznat po romanu „Alkemičar”, mada su mu i ostala djela jednako vrijedna i odlična. Po mojem skromnom mišljenju jedna od najboljih djela su mu: „Hodočasnik”, „Peta gora”, „Priručnik za ratnika svjetlosti”, „Veronika je odlučila umrijeti”.

Pohađao je vjersku školu Isusovaca. Već kao tinejdžer je poželio da postane pisac. Zbog interveznog ponašanja završava u umobolnici, ali nakon nekoliko godina ga puštaju. I po želji roditelja upisuje pravo. Nakon samo godinu dana napušta fakultet i počinje putovanje po Južnoj Americi i živi kao hipik. Po povratku u Brazil piše pjesme za Elis Reginu, Ritu Lee i Raula Seixasa. Zbog tih pjesama, koje je vlada smatrala ljevičarskim i opasnim, 1974. je bio uhapšen i mučen.

Tijekom 80. ih godina počinje pisati romane. Jedan od prvih romana koji je objavio bio je „Hodočašće”, u kojem opisuje obredni put „Put za Santijago” u Španjolskoj. Prvi roman objavio je 1982. godine pod naslovom „Arhivi iz pakla”, a objavio je i mnoga druga djela poput „Alkemičar”, „Peta gora”, Priručnik za ratnika svjetlosti”. Koja su po mojem skromnom mišljenju njegova najbolja djela.

“Alkemičar” je prodan u preko 65 miliona primjeraka i postao jedan od najprodavanijih knjiga u povijesti, preveden je na 67 jezika i upisan u Ginisovu knjigu rekorda kao knjiga živog autora koja je prevedena na najveći broj jezika. I taj roman vinuo ga je u zvijezde i postao kultni roman, kojeg se mora pročitati.

Paulo Coelho je najbolji brazilski pisac kojeg sam do sada čitao. Ova djela koja sam do sada pročitao ispunjena su potragom za duhovnosti i duhovnim rastom. Kroz te romane opisuje svoju potragu za duhovnosti, njegovo istraživanje duhovnosti. I samog čitatelja potiče isto da počinje sa svojom potragom za duhovnim. Da kroz tu potragu pokuša pronaći svoje mjesto u ovom okrutnom svijetu.

Što i sam osjećam čitajući njegova djela. Kao da sa autorom prolazim kroz njegovu potragu za duhovnim. Jer čovjek bez vjere je izgubljen čovjek. Čovjek bez potrage za vjerom i duhovnim rastom jednostavno ne može da opstane i postigne nešto u svom životu.

Kako piše na jednom web portalu (planetopija.hr) : „Njegova filozofija, ideje te teme njegovih knjiga inspiriraju milijune čitatelja koji tragaju za vlastitim putem i novim načinima poimanja svijeta.” Potpuna su istina i srž njegovih djela. I to je najbolja preporuka za čitanje njegovih djela.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Philipa Gregory

Philippa Gregory, ugledna britanska povjesničarka i književnica, autorica najprodavanijih knjiga prema New York Timesu. Njezino zanimanja za intrigantno razdoblje dinastije Tudor urodilo je nizom uspješnica, a prema bestseleru „Druga sestra Boleyn” snimljeni su TV serija za BBC i film. Napisala je niz romana pod zajedničkim imenom „Rat rođaka”, čija je radnja smještena u uzbudljivo i intrigantno vrijeme zavade među engleskim kraljevskim obiteljima York i Lancaster.

Philippa Gregory rođena je u 09. Siječnja 1954. u Nairobiju. Ugledna je povjesničarka i književnica, poznata po romanima iz razdoblja dinastije Tudor i „Rata ruža”. Kada su joj bile dvije godine, seli se sa roditeljima u Bristol u Engleskoj. Završila je novinarski fakultet u Cardiffu, te je kao pripravnica radila u Posthmourth News. Nakon toga završava tečaj engleskog jezika i diplomirala je na Sveučilištu u Sassexu povijest. Također je diplomirala je književnost 18. stoljeća na Sveučilištu u Edinburghu. Radila je na dvije godine na BBC, te predavala na nekoliko sveučilišta. A 1994. postaje članom Sveučilišta Kingston.

Philipa Gregory je objavila seriju romana o „Plantagenetima”, vladajućim kućama koje su prethodile „Tudorima” i „Ratovima ruža”. Svoju prvu knjigu „Bijela kraljica” objavila je 2009. godine, nakon koje su slijedile uspješnice iz razdoblja o „Tudorima” i „Ratovima ruža”. Prema knjizi „Druga sestra Boleyn” snimljen je film i serija. Napisala je i mnoga druga djela, koja su postigle mnoge uspjehe.

Prije mnogo godina sam u gradskoj knjižnici slučajno naišao na prve knjige i romane od Philipe Gregory. Te se odvažio da uzmem jednu od tih knjiga ne očekujući da će me impresionirati. Ali na kraju me je ipak toliko impresionirala, da sam odlučio da pročitam i preostale romane i knjige na koje sam naišao od te autorice u knjižnici. I to su baš bili romani o razdoblju „Tudor” i „Ratovima ruža”. I u kojima opisuje o događajima koji su se odvijale na Engleskom dvoru i borbi za vlast između dviju obitelji. Romani su puni napetosti, spletki i intriga. Svakom novom pročitanom stranicom i poglavljem roman vas vuče da ga pročitate do kraja. Predivnim vođenjem radnje autorica nas vodi kroz ta razdoblja. Romani su pisani prema istinitim događajima. I baš to što su pisani prema istinitim događajima, što su povijesni romani, me je privuklo čitanju tih njezinih romana.

Kako sam zaljubljenik povijesnih romana, nije mi bilo žao što sam pročitao većinu romana Philipe Gregory. Sama lakoća pisanja romana i vođenja kroz radnju i povijest Engleske kroz 14. i 15. stoljeće, tjera vas da pročitate romane od korica do korica. Da saznate kako će završiti glavni junaci, kojim će putem krenuti Engleska i kraljevski dvor. Te ispisati povijest tih godina, kako Engleske, tako i Europe. I baš zbog toga vrijedi pročitati romane, da se pokuša shvatiti Europe tih stoljeća. Jer su baš ti događaji u Engleskoj i na dvoru utjecali i na politiku i povijest Europe.

Izvor podataka o autorici i romanima sam našao na službenoj stranici autorice i Wikipedije.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

7000 dana u Sibiru

Prije nekih nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936. godine bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz svu svoju surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Nakon pročitane knjige ostao sam uznemireni. Uznemireni time što u 20. stoljeću su postojali ljudi koji su morali proživjeti jednu takvu torturu. A i zbog toga na što su sve neki režimi spremni uraditi malom čovjeku. Što čovjek može uraditi drugom čovjeku samo zato što nije dijelio njegovo mišljenje. Te se slagao sa politikom režima. Te na što su sve ljudi bili spremni da urade samo da pokušaju preživjeti. Neki nisu uspjeli izdržati torturu i otišli su radije u smrt.

Knjiga je i svjedočanstvo jednog malog čovjeka koji je uspio preživjeti sve te torture. Čovjeka koji je dao jednoj državi svoj život, a ona mu se odužila takvom užasnom torturom i ubila sve iluzije mladog čovjeka i ukrala mu život, najljudskije osjećaje. Autor nam je ostavio ovu knjigu u nasljedstvo i kao zalog da više ne ponovimo takve stvari. Ali do sada nismo uspjeli i sumnjam da ćemo uspjeti. Jer i dalje se događaju ovakve tragedije, koje uništavaju živote pojedinaca i čitavih obitelji i zajednica.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Napokon sam nakon nekoliko mjeseci, sa prekidima, završio sa čitanjem romana. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Benito Juarez 2. dio

Nakon pročitane knjige o Benitu Juarezu do kraja i uživanja u radnji i lukavstvu i odvažnosti glavnih likova ostao sam ispunjen dojmovima bez riječi kojima bih riječima teško opisao. Knjiga te svojim napetim radnjama vuče dalje u čitanju, da je pročitaš do kraja.

Priča je to o malim ljudima koji su se suprotstavili pokušaju Francuske okupacije Meksika 60-tih godina 19 stoljeća. Priča je to o hrabrosti, odvažnosti glavnih junaka ovog romana, predsjedniku Benitu Juarezu, Crnom Gerardu, Malom Andreu, poglavicama Medvjeđe srce i Medvjeđe oko Indijanaca Apače, te mnogim manje znanim junacima koji su samo željeli da se oslobode Francuske tiranije i pohlepe.

Priča je to puna zapleta, hrabrosti i odvažnosti glavnih junaka. Ispunjena lukavstvom i mudrosti, sa dozom humora. Priča je to ispunjena francuskom bahatosti i meksičkom željom za oprostom. Koja prikazuje da glavni junaci nisu primitivci koji će se spustiti na nivo francuskoj bahatosti i umišljenosti. Francuskim vojnicima koji su bili spremni činiti zla djela, te se iživljavati na običnim građanima Meksika. Priča odlično prikazuje kako glavni junaci, običnim građanima tadašnjeg Meksika, žele samo da obrane svoju domovinu od agresora sa miroljubivom politikom, koja nije poznavala želju za osvetom, koja nije poznavala pojam zub za zub.

Dok su agresori koristili agresijom, nasiljem, želeći njome zatrti sav otpor prema agresiji kojom su se koristili. Priča je o tome kako se može obraniti domovina od agresije, ne čineći teror nad neprijateljem. Da su branitelji ispunjeni visokim moralom, poštenjem i ljubavi, te da se i tim odlikama može obraniti domovina u kojoj žive.

Zadivila me je i želja nekih glavnih likova za iskupljenjem svojih grijeha, da postanu bolji ljudi. Što i uspijevaju. A i pronaći u tim tmurnim vremenima i ljubav i spokoj. Unatoč svim nedaćama kroz koje su prolazili. Roman me je ponovo, još jednom podučio kako se iz čitanja romana može naučiti puno o ljubavi, odvažnosti, ljubavi i mnogim drugim vrlinama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Benito Juarez

Ovo je jedno od djela Karly Maya. Poznatog njemačkog pisca po romanima o Winnetou i Old Shatterhandu. Glavnim junacima Divljeg zapada. Mnogi knjiženvi povjesničari su ga zaboravili, ali pamte ga mnoge generacije čitatelja, koji su odrasli uz romane o Winnetou i Old Shatterhanda.

Prije nekoliko godina sam čitao knjigu o Benitu Juarezu, meksičkom političaru i predsjedniku. Knjigu je napisao poznati njemački pisac Karl May, autora romana o Winnetou. Radnja knjige počinje u jednoj arapskoj državi gdje jedan tiranin kupuje bijelu ropkinju, koja bježi uz pomoć nekih španjolski robova. A nastavlja se u Meksiku. Gdje vlada pobuna protiv Francuskih osvajača. Priča je to o borbi Meksikanaca kojima je na čelu Benito Juarez i koji se bore protiv francuskih osvajača i Ferninanda Maximiliana.

Radnja romana je puna napetosti i prevrata. Hrabrih ljudi koji se bore protiv tiranina za svoju slobodu. Priča je to o malim ljudima koji raznim načinima pokušavaju doći do slobode. Najviše me se je dojmio kapetan Wagner koji svojim lukavstvom i hrabrosti izbavlja španjolske robove i ropkinju iz ralja arapskog tiranina. Te kreće sa njima u potragu za izbjeglicama i prognanicima koji su ostali zarobljeni na nekom otoku. Te ih pronalazi i sa njima se vrača u Meksiku.

Priča je to i o Crnom Gerardu, koji se bori na strani Benita Juareza protiv francuskih osvajača. Za slobodu Meksika i njihovih građana. Roman odlično opisuje, sa puna zapleta, o njegovoj borbi. Unatoč što je i sam Francuz, ipak staje u stranu Meksikanaca, Indijanaca i Španjolaca. Razočaran je u ljubav svog života, koja ga je izdala i prevarila. I to ga tjera na naprijed u borbi za pravdu.

Knjiga je i puna ostalih zanimljivih likova. Poput gostioničara Pirnero, koji svom silom želi udati svoju kćer. Koja uporno odbija sve udvarače, ali se zaljubi u Crnog Gerarda. I prema njemu gaji ljubav i svu simpatiju.

Mada se radnja ovog romana odvija u dalekom svijetu, vrijedi je pročitati. Cijeli roman me je dojmio zbog borbe tamošnjih domorodaca od stranih osvajača. I za uspostavljanje svoje vlastite država. Roman kroz neke likove i događaje opisuje borbu malih ljudi za slobodu i nezavisnost. Pohlepu pojedinih likova, lukavstvo i odvažnost malih ljudi. Najdojmljiviji dio u kojem odvažnost i lukavost kapetana Wagnera, kako je na prijevaru uspio spasiti španjolske robove i ropkinju. I izigrao samog arapskog tiranina i očitao mu lekciju koju će dugo pamtiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

0

Pisanje

Kao i u prijašnjim blogovima i u ovom imam problema sa pisanjem tekstova. Po tko zna koji puta uviđam da pisanje raznih tekstova nije lagan posao. Mada je svaki posao težak na svoj način. U svom životu sam promijenio nekoliko poslova, i svaki je bio težak na svoj način. Ali ne postoji lagan posao. Pisanje je lijep kreativan posao. Ali treba imati pomalo i dara za pisanje. Inspiracije uvijek ima. Ali uvijek se suočim sa prijenosom misli u pisanu riječ i smisleni tekst. Tako je i u ovom pisanju tekstova za ovaj blog.

Osim što imam taj problem prijenosa misli u pisane riječi i smisleni tekst imam i problema sa pisanjem na kompjuteru. Naime, prošle godine sam imao i srčani i moždani infarkt (udar). I kao posljedica tih nemilih događaja ostala je posljedica da se ne mogu služiti sa desnom rukom i nogom više onako kako sam se prije mogao koristiti. Mada moram biti sretan da sam se uopće uspio oporaviti dovoljno da se mogu kretati i baviti se nečime. Ali o tome u jednom od idućih tekstova.

Radije da se vratim na temu pisanja. Mada će mi biti teško i ovaj tekst napisati, priznajem to, ipak ću pokušati da napišem nekoliko redaka o ovoj temi. Mada mi je teško pisati, ipak ću nastojati da pišem. Ne želim da me ta težina pisanja spriječi u tome da pišem. Ipak se još uvijek nadam da ću smoći tu neku snagu da pišem i napišem nešto. Jer lijepo je pisati. Ma koliko teško mi to bilo. Jer sve ove riječi pišem iz vlastitog iskustva. Iz srca. Iskustvo koje ne mora biti isto kao i vaše.

Netko lakše se izražava u pisanju, netko teže. Nismo svi isti u tome. U tome jest čar, što smo svi različiti. A i netko se lakše se izražava pisanjem, drugi sa govorom i verbalnim pričanjem. Sve zavisi od osobe do osobe. Svatko se je našao u svom izražavanju. Meni je ponekad se lakše izraziti pisanjem, ali ponekad i govorom. Sve zavisi kako sam raspoložen. Tako da je kod mene ta neka kombinacija pisanja i govora.

Mada moram priznati da sam tek u nekoj zrelijoj dobi zavolio pisanu riječ. Kao mlada osoba i učenik osnovne i srednje škole, nisam baš volio čitati. I čitao sam pod prisilom, tek da zadovoljim zadaću za školu. Ali tek kada sam došao u neku zreliju dob sam iz nekog čistog mira počeo čitati. I ljubav prema prema knjizi i čitanju se je rodila. I uvidio sam koliko sam propustio ne čitajući te predivne knjige. Te sam pomalo pokušao da nadoknadim zaostalo. Ali kako me je ta neka bolest zadesila prije nekih godinu i pola, na žalost morao sam prestati da čitam i pišem. i posvetiti se rehabilitaciji. Ali sada kada sam se oporavio dovoljno nastojim polako se vratiti tom pisanju i čitanju. Najviše tekstova vjerske tematike. Jer sam u tijeku bolesti osjetio koliko sam zanemario vjeru. I nešto me je vuklo da se vratim vjeri. I u tim vjerskim tekstovima se može pronaći nešto lijepo. Jedno predivno iskustvo. Koje ne treba zanemariti.

Toliko od mene u ovom tekstu.

Lijep pozdrav

Vaš Nevjerni Toma

0

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑