Prije nekoliko dana sam dobio poziv da se javim u bolnicu radi nekog zahvata na srcu. Već sam valjda pisao da sam imam problema sa srcem. I da redovito idem na neke kontrole. Tako sam bio prije Božića na nekoj kontroli kod doktora i predložio mi je da idem na taj neki zahvat na srcu. Jer navodno imam problema sa još dvije žile koje bi trebalo pogledati i srediti i dovesti u neki red. Isprava sam odbio, ali nakon nekog objašnjavanja i razgovora ipak sam pristao da idem na taj zahvat. Te smo se dogovorili da obavim neke pretrage i da će me onda pozvati na taj zahvat. I došlo je to vrijeme da odem na taj zahvat, jer su me pozvali. Već sam upoznat sa tim zahvatom, kakav je. Jer sam ga prošao već dva puta. Tako da znam koliko je težak, makar je rutinski zahvat. Ali moram priznati da me je ipak strah tog zahvata, kako će proći i da ne bude problema. Nikako se ne mogu osloboditi tog straha. A opet nešto mi govori da će sve biti dobro.
Najviše me boli to što mi doktor ne želi odobriti sanitetski prijevoz. Na koji bih trebao imati pravo, jer ipak sam malo teže pokretljiv osoba. A i radi se o ozbiljnom zahvatu na srcu. Nakon kojeg ću sigurno biti slab. I ne bi smio da vozim, ili da se vozim javnim prijevozom. Tako da sam ljut, jer moram nekog poznatog gnjaviti da me odveze do bolnice, umjesto da mi se osigura sanitetski prijevoz. Dok neki drugi sa lakšim dijagnozama i koji su bolje pokretljivi odmah mogu dobiti jedan takav prijevoz. I kakva je sad tu pravica? Stvarno više ne razumijem ovo naše zdravstvo. Da tako diskriminira nas pacijente. Znam da nisam savršenog zdravlja, a opet moje zdravlje je dosta loše. I trebao bih imati i ja neka prava, koja nemam. A inspekcija nije baš od neke koristi. Tako da sam stvarno jadan, da jadniji ne mogu biti.
I zato sam i zbog toga u nekom strahu, jer me se tako gnjavi. A i zbog toga što baš nemam sa kime pričati puno. Mada su me neki poznanici pokušali utješiti i ohrabriti, ali pak sam i dalje zabrinut i u strahu. Što je znak da sam u neku ruku oprezan, jer znam o čemu se radi. Ali nadam se da će ipak sve dobro proći. Najviše me muči to što toliko dana moram čekati sa odlaskom na zahvat, jer sam negdje krajem mjeseca Ožujka naručeni. I to samo čekanje me isto psihički ubija. Jer ne volim toliko da čekam da se nešto riješi ili obavi.
A boli me i to što ne mogu taj zahvat obaviti u bolnici u svog gradu, već moram ići u drugi grad u bolnicu da se taj zahvat obavi. Kao da su ovi naši doktori u mom gradu manje sposobni od ovih u drugom gradu. Ili da ovaj doktor koji se je specijalizirao za te zahvate ne može doći u ovu bolnicu u mom gradu da to obavi. Tako da sam i zbog toga ogorčeni, jer nas i ako ovi na vlasti gnjave. Ne znaju više kako bi nas mučili i gnjavili. Jer ja nisam tražio da budem bolestan. Već me je bolest sama napala, makar sam se trudio da pazim na sebe koliko sam mogao. Ali ipak karma je imala neke druge planove sa mnom.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma