Vjera #18

Od kada sam se vratio vjeri i više počeo da molim neke katoličke molitve i krunicu, te više čitati vjerske knjige, nekako se drugačije osjećam. Mirnije i sretnije. Kao da osjećam neku smirenost, jer sam se više počeo moliti i čitati vjerske knjige. A i pratiti preko YouTube aplikacije neke emisije o vjeri. Što me čini nekako mirniji i sretniji, jer osjećam da sam se vratio na pravi put. Krenuo sam pravim putem. Nadam se da mi to Nebeski Otac poručuje da sam na pravom putu i da drugog puta nema. Jer on, Nebeski Otac, i vjera u njega je jedini i pravi i istinski put kojim se mora poći.

Mada sam i dalje Nevjerni Toma, koji traži uvijek neki dokaz u svemu, ipak osjećam da molitva pomaže u životu. Kao i vjera u Nebeskog Oca i pouzdanje u njegovu milost i ljubav. Nebeski Otac, koji je uvijek uz vjernike koji vjeruju u njega i služe mu kroz poštivanje njegovih zakona, ljubavi i vjernosti. I uvijek pomogne svima koji vjeruju u njega, Nebeskog Oca. Njegova milost i ljubav je velika, i uz tu predivnu milost i ljubavi sve je nekako lakše u životu. Lakše se je nositi sa životnim problemima i mukama.

Zadnjih tjedana sam pomalo došao i u neku dvojbu po kojem obredu slaviti i služiti Nebeskom Ocu. Jer u svakoj vjeri osjećam nešto posebno, što je samo uz nju vezano. Ali najviše osjećam poziv prema vjeri Islam, kao da u njoj ima nešto posebno što nema u drugim vjerama. Što više čitam o toj vjeri, to više slušam o Islamskoj vjeri, to više spoznajem i učim da ta vjera nije toliko loša vjera. I da su nam razno razni mediji i pojedinci dosta iskrivili tu vjeru, prikazali nam je u lošem svjetlu, a zapravo je Islam ispunjena svjetlom i mirom, koja se samo u toj vjeri može pronaći. Te tako sve više osjećam ljubav prema toj vjeri. I nastojim da što više naučim o Islamu koliko mogu. Jer sve više osjećam da jedino u toj vjeri ima smisla.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

29. rujna 2025. 0

Afrička ljubičica

Unazad nekoliko dana i tjedana sam si navabio nekoliko afričkih ljubičica. Jednostavno iz želje da nešto uzgajam, posebno biljke sa cvijećem. Ali volim pokušati uzgajati i ostale biljke. Afričke ljubičice sam si nabavio iz ljubavi prema tim biljkama i cvjetovima. A i moram priznati da su mi te biljke predivne, posebno ti njezini cvjetovi. U te afričke ljubičice sam se izgleda zaljubio još u mladosti kada ih je i moja pokojna majka uzgajala i imala ih je na prozorskoj klupčici. I uvijek su bile predivne. I tu je izgleda ostala neka ljubav u meni prema tim predivnim biljkama.

Kako sam zadnjih mjeseci u meni tinjala ta neka želja za uzgojem nekih biljaka i cvijeća, polako sam se odvažio da si pokušam nabaviti neke biljke o kojima bih se brinuo. U preko lijeta sam pokušao, i još uvijek pokušavam, uzgojiti neke biljke. Ali o tome ću pisati jednom drugom prilikom. Ali sada bih se više posvetio malo ovim ljubičicama. Koje sam si nabavio iz ljubavi prema cvijeću, a i zbog njihove ljepote. A i zbog sjećanja na moju pokojnu majku, koja je izgleda usadila u mene i ljubav prema cvijeću, pored još nekih ljubavi prema nekim hobijima.

Nabavio sam si te biljke iz želje da ih pokušam uzgajati i brinuti se o njima. Jer izgleda da mi nedostaje ljubav prema uzgoju nekih biljaka. I briga za te biljke. Te više nisam mogao da izdržim i počeo sam si nabavljati te neke biljke i sjemena sa željom i nadom da ih pokušam uzgojiti i uzgajati. Ali za sada baš nemam nekog uspjeha. Ali ipak neke biljke sam uspio donekle uzgojiti, o čemu ću isto pokušati pisati jednom prilikom. A sada ću pokušati da te ljubičice nekako održim na životu i brinem se o njima što je bolje moguće. A koliko ću imati uspjeha, nadam se da ću uspjeti pisati u narednim tekstovima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

22. rujna 2025. 0

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Prije nekoliko godina imao sam priliku da pročitam ovaj roman. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

18. rujna 2025. 0

Svjedočanstvo #24

Otprilike zadnjih mjesec dana svakodnevno molim neke katoličke molitve i krunicu. I nakon tih mjesec dana polako sve više mi prelazi u naviku da molim te molitve. Sve više uživam u molitvi tih molitava i krunice. Sve više ne mogu bez tih molitvi tih molitvi i krunice. Kao da sam postao ovisan o tim molitvama i krunici. Kao da osjećam neku smirenost kada molim. I ako ne izmolim te molitve i krunicu, nekako postajem nervozan. Što me ipak veseli (mislim molitva tih molitvi i krunice), jer obavljam nešto predivno u tijeku svog dana. I dan mi nekako je nakon toga ispunjen. Kao da sam uradio nešto predivno i dobro.

Ali moram priznati da se pri tome u meni javlja neka sumnja i dilema. A i pitanje da li Nebeski Otac uslišava te molitve i krunicu. Nekako sam sumnjičav u sve to. Jer nekako ne osjećam i primjećujem da se nešto dobro odvija u mom životu. Imam osjećaj kao da me Nebeski Otac ne čuje i ne uslišava moje molitve i krunice. Možda prebrzo očekujem da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu. Jer nešto mi govori da bih morao biti strpljiv u tim molitvama i uporno moliti. I da će Nebeski Otac uslišiti moju molitvu i krunicu kada za to dođe vrijeme. A možda je već Nebeski Otac uslišao sve te moje molitve i krunicu, samo ja još nisam primijetio da su uslišane molitve. Ali jednu stvar nekako primjećujem, a ta je da se sve više osjećam nekako mirniji. I kao da sve mirnije i smirenije molim te molitve i krunicu. Kao da mi sve više sve to ulazi u naviku i ovisnost.

A opet nešto me vuče k tome da molim tu krunicu i te molitve, kao da netko želi da ih molim. Da tako pokušavam razgovarati sa Nebeskim Ocem, jer negdje sam čuo da je molitva zapravo razgovor sa Bogom, da razgovaramo, pričamo sa Bogom. Što nekako vjerujem da je istina. Jer tim molitvama iznosimo Nebeskom Ocu ono što nas muči u životu. Što nam je potrebno u životu. A Nebeski Otac nam uslišava sve te molitve. I kada dođe vrijeme pomogne nam u potrebi koja nam je potrebna.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

14. rujna 2025. 0

Kolekcionartvo #8

I dalje sam zapustio ovaj svoj hobi sakupljanja poštanskih maraka, razglednica i sličnih predmeta. Jedino što još uvijek dalje pokušavam da stvorim neku kolekciju nekih knjiga i časopisa. Sa nadom da ću stvoriti neku lijepu kolekciju barem u tome, ako već ne ću stvoriti u ostalome. A i nadam se da će netko od mojih nasljednika cijeniti to i nastaviti u tom sakupljanju. Ali to je samo maštanje. Ali što god da je u pitanju, lijepo ja baviti se sakupljanjem ili kolekcionarstvom. I sakupljati nešto što te zanima. Tako da i ja pomalo uživam u tom sakupljanju. I nadam se da ću nastaviti se baviti tim hobijem.

A što se tiče knjiga i časopisa, sve se više suočavam sa nekim problemima. Prvi je financijske prirode. Jer sve to košta i treba financirati. Jer sve te knjige i časopisi su skupi. Skup je to hobi. Tako da sve teže se odlučujem oko nabavke tih nekih knjiga i časopisa. Ali nadam se da ću ipak u buduće naći toliko novaca da si nabavim neki časopis ili knjigu. A drugi je problem u prostoru. Gotovo sve više nemam mjesta na nekim ormarima gdje držim te knjige. Tako da moram polako razmišljati kako da drugačije posložim te ormare u stanu i napravim neki prostor za police i knjige. Što mi je isto teško, ali nadam se da ću uspjeti naći neko rješenje na sve to.

Također sam pomalo počeo i da sakupljam neke kipiće svetaca Katoličke crkve. Koji su, koliko sam vidio, nekako lijepi. I nekako mi zorno prikazuju te likove svetaca. Nabavio sam si neke od tih kipića e iz razloga da slijedim idolopoklonstvo. Jer nastojim se izbjegavati to idolopoklonstvo, a i nisam baš poklonik nečeg takvog. Već da si njima pomalo uljepšam sobu i stan. Jer i na taj način možeš ukrasiti stan i prostoriju.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

10. rujna 2025. 0

Uvodnik #29

Ni zadnjih mjesec i više dana nekako nisam imao volje da se vratim pisanju tekstova za ovaj blog. Moram priznati da sam se dosta zalijenio u pisanju ovih tekstova. Kao da nisam imao volje za pisanje, kao da nisam vidio smisao u tom pisanju. Ali cijelo vrijeme me je držala ipak neka želja da se vratim tom pisanju. Te sada nakon dužeg vremena sam se odvažio da pokušam napisati nekoliko redaka u ovom postu za ovaj blog. A koliko ću uspjeti, vidjet ćemo.

Moj život zadnjih mjeseci se je vratio u neku normalu. U neku monotonost. I nemam više toliko obaveza. Tako da pomalo uživam u mirnom i povučenom životu. Jer povukao sam se iz javnosti koliko sam mogao, jer sam se sve više osjećao nekako neželjeno među ljudima. Mada koliko god uživao u takvom predivnom miru, toliko mi ipak nedostaje neko društvo. Tako da se pomalo osjećam i usamljeno. Ali ne želim se žaliti. Jer ipak sam sretan da sam živ, s obzirom što sam proživio zadnjih godina. I moglo je biti puno gore nego li je sada.

Sretan sam što sam se uspio toliko oporaviti od srčanog infarkta i moždanog udara. Mada nije potpuni oporavak. Ali sretan sam da mogu pješice otići u neku nabavu, u ljekarnu, nekom doktoru na pregled ili slično. Mada i dalje teško hodam, ali ipak sam sretan što ne moram baš o svemu ovisiti o drugome. Mada bih volio da imam neku pomoć, koja bi mi dobro došla, ali ipak se ne želim predati. Već i sam mnoge stvari obaviti. Tako da se ne zapustim i dovedem u loše stanje, kada sam se uspio toliko oporaviti. Mada i dalje u desnoj ruci i nozi osjećam neku vrstu spazma i pritiska, ipak se mogu kretati. Bogu hvala na tome.

Zadnjih dana nekako si razmišljam o tom svom oporavku nakon moždanog udara. Mada sam sretan što sam se uspio toliko dobro oporaviti da mogu otići u nabavu ili neko drugo mjesto, ipak sam pomalo nesretan što se nisam bolje oporavio. Što mi je u toj desnoj ruci i nozi ostao taj spazam ili što li je već, da se zbog toga teže krećem i obavljam neke zadatke. Ali ipak sam i nesretan, jer mogao sam se i bolje oporaviti, da se mogu nečim boljim baviti. Pa čak možda i raditi. I tako pokušati zaraditi neke novce. Na čemu sam žalostan, jer nedostaje mi neki posao i druženje na poslu. Ali ni tu se ne želim žaliti, jer ipak sam sretan što sam živ i toliko pokretan.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

4. rujna 2025. 0

Benito Juarez 2. dio

Nakon pročitane knjige o Benitu Juarezu do kraja i uživanja u radnji i lukavstvu i odvažnosti glavnih likova ostao sam ispunjen dojmovima bez riječi kojima bih riječima teško opisao. Knjiga te svojim napetim radnjama vuče dalje u čitanju, da je pročitaš do kraja.

Priča je to o malim ljudima koji su se suprotstavili pokušaju Francuske okupacije Meksika 60-tih godina 19 stoljeća. Priča je to o hrabrosti, odvažnosti glavnih junaka ovog romana, predsjedniku Benitu Juarezu, Crnom Gerardu, Malom Andreu, poglavicama Medvjeđe srce i Medvjeđe oko Indijanaca Apače, te mnogim manje znanim junacima koji su samo željeli da se oslobode Francuske tiranije i pohlepe.

Priča je to puna zapleta, hrabrosti i odvažnosti glavnih junaka. Ispunjena lukavstvom i mudrosti, sa dozom humora. Priča je to ispunjena francuskom bahatosti i meksičkom željom za oprostom. Koja prikazuje da glavni junaci nisu primitivci koji će se spustiti na nivo francuskoj bahatosti i umišljenosti. Francuskim vojnicima koji su bili spremni činiti zla djela, te se iživljavati na običnim građanima Meksika. Priča odlično prikazuje kako glavni junaci, običnim građanima tadašnjeg Meksika, žele samo da obrane svoju domovinu od agresora sa miroljubivom politikom, koja nije poznavala želju za osvetom, koja nije poznavala pojam zub za zub.

Dok su agresori koristili agresijom, nasiljem, želeći njome zatrti sav otpor prema agresiji kojom su se koristili. Priča je o tome kako se može obraniti domovina od agresije, ne čineći teror nad neprijateljem. Da su branitelji ispunjeni visokim moralom, poštenjem i ljubavi, te da se i tim odlikama može obraniti domovina u kojoj žive.

Zadivila me je i želja nekih glavnih likova za iskupljenjem svojih grijeha, da postanu bolji ljudi. Što i uspijevaju. A i pronaći u tim tmurnim vremenima i ljubav i spokoj. Unatoč svim nedaćama kroz koje su prolazili. Roman me je ponovo, još jednom podučio kako se iz čitanja romana može naučiti puno o ljubavi, odvažnosti, ljubavi i mnogim drugim vrlinama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

13. kolovoza 2025. 0

Benito Juarez

Ovo je jedno od djela Karly Maya. Poznatog njemačkog pisca po romanima o Winnetou i Old Shatterhandu. Glavnim junacima Divljeg zapada. Mnogi knjiženi povjesničari su ga zaboravili, ali pamte ga mnoge generacije čitatelja, koji su odrasli uz romane o Winnetou i Old Shatterhanda.

Prije nekoliko godina sam čitao knjigu o Benitu Juarezu, meksičkom političaru i predsjedniku. Knjigu je napisao poznati njemački pisac Karl May, autora romana o Winnetou. Radnja knjige počinje u jednoj arapskoj državi gdje jedan tiranin kupuje bijelu ropkinju, koja bježi uz pomoć nekih španjolski robova. A nastavlja se u Meksiku. Gdje vlada pobuna protiv Francuskih osvajača. Priča je to o borbi Meksikanaca kojima je na čelu Benito Juarez i koji se bore protiv francuskih osvajača i Ferninanda Maximiliana.

Radnja romana je puna napetosti i prevrata. Hrabrih ljudi koji se bore protiv tiranina za svoju slobodu. Priča je to o malim ljudima koji raznim načinima pokušavaju doći do slobode. Najviše me se je dojmio kapetan Wagner koji svojim lukavstvom i hrabrosti izbavlja španjolske robove i ropkinju iz ralja arapskog tiranina. Te kreće sa njima u potragu za izbjeglicama i prognanicima koji su ostali zarobljeni na nekom otoku. Te ih pronalazi i sa njima se vrača u Meksiku.

Priča je to i o Crnom Gerardu, koji se bori na strani Benita Juareza protiv francuskih osvajača. Za slobodu Meksika i njihovih građana. Roman odlično opisuje, sa puna zapleta, o njegovoj borbi. Unatoč što je i sam Francuz, ipak staje u stranu Meksikanaca, Indijanaca i Španjolaca. Razočaran je u ljubav svog života, koja ga je izdala i prevarila. I to ga tjera na naprijed u borbi za pravdu.

Knjiga je i puna ostalih zanimljivih likova. Poput gostioničara Pirnero, koji svom silom želi udati svoju kćer. Koja uporno odbija sve udvarače, ali se zaljubi u Crnog Gerarda. I prema njemu gaji ljubav i svu simpatiju.

Mada se radnja ovog romana odvija u dalekom svijetu, vrijedi je pročitati. Cijeli roman me je dojmio zbog borbe tamošnjih domorodaca od stranih osvajača. I za uspostavljanje svoje vlastite država. Roman kroz neke likove i događaje opisuje borbu malih ljudi za slobodu i nezavisnost. Pohlepu pojedinih likova, lukavstvo i odvažnost malih ljudi. Najdojmljiviji dio u kojem odvažnost i lukavost kapetana Wagnera, kako je na prijevaru uspio spasiti španjolske robove i ropkinju. I izigrao samog arapskog tiranina i očitao mu lekciju koju će dugo pamtiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

11. kolovoza 2025. 0

Kulinarstvo #27

Ne sjećam se kada sam si zadnji put skuhao grah sa ječmenom kašom. Zapravo ne mogu se sjetiti da li sam je ikada skuhao ju za ručak. Tako da sam prije nekoliko dana se odvažio i skuhao sam si jedan manji lonac graha sa ječmenom kašom. I moram priznati da je dobro ispalo za prvi puta. Mada sam malo pretjerao u korištenju nekih začina. Ali ipak je ispalo jestivo. A kako i dalje sam prisiljeni kuhati samo za jednu osobu, tako sam prisiljeni da to jelo konzumiram za ručak nekoliko dana. A radio sam po nekom svojem receptu napamet. Uzeo sam dvije manje konzerve nekog graha, u kojeg sam dodao oko 6-7 žlica ječmene kaše. I pustio sam nekih 25 minuta da se lako prokuha. Usput sam dodao jednu goveđu kocku, pola žlice papra i mljevene crvene paprike i dvije žlice neke zamjenske vegete. A kada se je sve skuhalo, napravio sam zapršku od brašna i to dodao u taj grah sa ječmom. I pustio sam da se još malo prokuha. I tako sam dobio jelo koje mogu jesti nekoliko dana. Naravno to varivo čuvam u hladnjaku, radi ovih ljetnih vrućina, koje znaju pokvariti varivo. I uzimam toliko iz tog lonca koliko mislim taj dan pojesti za obrok.

Naravno i dalje se mučim sa tom pripremom hrane za obrok za jednu osobu. Jer i dalje sam živim. Ali za sada uspijevam nekako da si pripremam obroke. Za doručak obično pojedem neki namaz od sira ili neku paštetu. A znao sam si i nabaviti neku pileću ili pureću salamu, i to polako pojesti. Dok za ručak i dalje uglavnom konzumiram neka variva, sa povremenom pripremom panirane ribe ili nekog mesa od peradi. A ponekad si nabavim u trgovini na odjelu gastro kutka neko jelo za ručak. Dok za večeru znam si pojesti ostatak hrane tog dana. Da jednostavno potrošim tu hranu da mi ne propadne.

Jedino mi je žao cijelo ovo vrijeme to što mi pećnica u štednjaku ne radi i koji je već godinama pokvaren i ne mogu si speći neki komad mesa ili povrća u toj pećnici, jedino što mogu jest da na plinu skuham neko varivo ili spečem neko meso. A volio bih da mogu si ponekad speći neko jelo u pećnici. I što mi jak nedostaje. Jer bih time si proširio izbor jela za ručak i ostale obroke. Tako da sam dosta žalostan zbog toga, ali ne želim se žaliti, jer i ovako se nekako snalazim.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

6. kolovoza 2025. 0

Vjera #17

Ovih dana klečavci ponovo imaju svoje manevre po Lijepoj Našoj. Kao i svake prve subote u mjesecu, već godinama nas maltretiraju sa svojim performansima na glavnim trgovima. Pod izlikom da mole krunicu za nekakvo jače duhovno stanje među ljudima. Neku predbračnu čistoću, čednije oblačenje i što li još već. A zapravo se mole za vraćanje u prošlost i za nametanje nekih čudnih stavova u društvu. Što možda pripada u prošlost i možda u prošlosti bi možda moglo proći. Ali ne i danas, kada smo postigli bolje stanje odnosa među ljudima i neki civilizacijski doseg. Žalosno je da nas ta neka sačica ljudi želi vratiti u prošlost i nametnuti nam neke stavove kojih nema ni u Svetim pismima. Što nas ni Isus Krist i ini proroci i učitelji nikada nisu učili. Žalosno je da je ta sačica ljudi podlegla tim nekim primitivnim stavovima i porivima.

I ja sam vjernik i deklariram se kao vjernik. I nastojim i pokušavam živjeti kao vjernik. Ali u svom životu nisam nigdje čuo za takvo što, niti sam u Svetim pismima i inim tekstovima pročitao za ovakve stavove koji propagiraju ovi nazovi klečavci. Niti su me igdje učili o tome. Tako da sam ogorčen sa tim i takvim ponašanjem pojedinaca, koji u okrilju vjere pokušavaju riješiti neke svoje frustracije i postići nešto što inače ne bi postigli. Jer to su frustrirani ljudi koji se ne mogu pomiriti sa sadašnjošću i da svijet ide polako naprijed u napredak.

Stoga bih ovdje izrazio svoje negodovanje i ogorčenost što današnja vlasti i društvo dopušta da jedna takva sačica ljudi pokušava nametnuti neke svoje primitivna stavove, sa kojima se većina ljudi, bez obzira na vjeru i slično, ne slaže sa tom sačicom ljudi i protive se takvom nametanju stavova. Što ni ja ne mogu da prihvatim, upravo zbog tih primitivnih stavova. Stoga sam ogorčen što ovi performansi traju toliko dugo. Da svake prve subote u mjesecu nas takva sačica ljudi mora uznemiravati sa tim nekim svojim primitivizmom i nasiljem, jer su i za nasiljem posegnuli u mnogim prilikama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

2. kolovoza 2025. 0