Kulinarstvo – čaj

Čaj ili kineski čajevac je biljka latinskog imena Camellia Sinensis od čijeg se lišća i drugih dijelova radi vrući aromatični napitak blago gorkog i oporog mirisa. Čaj je predivan aromatični napitak koji se radi od raznih dijelova biljaka, uglavnom od lišća, plodova i korijenja. I većina biljaka ima ljekovita svojstva.

Čaj se priprema od dijelova biljaka poput lišća, korijenja i plodova. Prema jednoj legendi kineski car Sheen-Nong prilikom jednog lova otkrio je tajnu pripremu čaja. Kada je želio prokuhati nešto riječne vode, slučajno mu je u tu vodu vjetar donio nekoliko listova stabljike čaja. Naravno, voda u posudi je promijenila boju i miris. Taj neobičan miris došao je do cara, koji iz znatiželje popije nekoliko gutljaja te tekućine. I ubrzo je osjetio svježinu i kako umor od napornog puta nestaje.

Vjerojatno su prvi uživatelji ispijanja čaja bili budistički svećenici, redovnici. Isprva se čaj spremao od svježe ubranih listova biljke. Ali, kineski pjesnik Lu Yii opisuje spremanje zelenog čaja i razvija metode spremanje čaja. I nakon toga nastaje u Kini kultura ispijanja čaja. Jedan japanski redovnik donosi čaj u Japan, gdje se razvija ritual ispijanja čaja. Čaj polako preko arapskog poluotoka dolazi i u Europu i ostale dijelove svijeta. Gdje se također razvijaju razni rituali i kultura ispijanja čaja.

Ovo je samo u kratko povijest nastanka čaja. Predivnog aromatičnog napitka koji se i dan danas radi od dijelova biljke i raznih biljaka. I većina biljaka ima neku svoju ljekovitost. Danas gotovo da ne postoji čovjek koji ne uživa u ispijanju tog toplog napitka. I razvijena je velika industrija proizvodnje čaja, a i kultura ispijanja čaja.

Kod mene čaj, uz kavu, ima posebno mjesto u životu. Jer ti topli napici znaju me istinski osvježiti i odmoriti. Zimi ugrijati, ljeti osvježiti. Utažiti žeđ kada sam žedan, pomoći mi u ozdravljenju kada mi je loše. Jer baš u tim stvarima koje sam napisao mi čaj najviše pomaže. I zbog toga ga najviše volim piti. A i zbog ljekovitosti koje imaju neke biljke.

Nemam neki omiljeni čaj. Ali nekako su mi najdraži voćni čajevi. Mada čajevi i ostalih biljaka nisu loši. Ali volim ih koristiti kod nekih zdravstvenih problema koje me znaju mučiti. Unazad nekih mjesec dana sam imao problema sa probavom. I čaj od šipka sa hibiskusom, te neki zeleni čaj su mi pomogli da reguliram probavu. Dok čaj od matičnjaka ili melise volim koristiti navečer, da mi pomogne u noći. Jer znam imati problema i sa spavanjem. Ovo su samo jedni od problema zbog kojih volim piti čaj. Ali ne volim samo zbog toga uživati u čaju. Već u samoj njegovoj aromatičnosti, mirisu i okusu.

Toliko od mene o čaju, tom predivnom aromatičnom napitku. Nadam se da i vi uživate i da ću jednom prilikom još pisati o tom predivnom napitku.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Kulinarstvo – kava

Kava je jedan od mojih omiljenih napitaka. I u kojem znam istinski uživati. Jer taj okus, taj miris mi je nešto posebno što me veseli tijekom dana. Napitak sa kojim započinjem i završavam dan. I bez kojeg ne mogu zamisliti dan.

Kava je napitak koji se poslužuje kao topli napitak. Spravlja se i prži od sjemenki koje rastu na stabljici biljke kavovac. Biljka potiče iz Etiopije, a sam naziv „caffa” dobio je po pokrajini u kojoj se najviše radili čaj od prženog zrnja. Ovo je kratak opis tog napitka prema jednoj društvenoj mreži.

Legenda priča da kava ima početak upotrebe kod jednog pastira Kaldija, koji je primijetio da njegove koze dosta energičnije kada su jele plodove jedne biljke koja je zapravo bila kavovac. Lokalni redovnici jednog samostana konzumirajući kavu primijetili su kako im pomaže da ostanu budni tijekom noći i koncentrirani tijekom molitve. Nakon čega se je kava počela širiti preko Arapskog poluotoka u svijet.

Kava ima dosta zdravstvene prednosti, ali ako se pretjera može dovesti do trovanja i ovisnosti. Stoga treba biti umjeren i pažljiv u njezinom konzumiranju. Dobra strana kave jest u tome što je izvor antioksidansa. Te pomaže u prevenciji i sprečavanju raznih bolesti. Dok, prevelikim unosom može dovesti do ovisnosti i trovanja.

Sirova kava nastaje prženjem u pržionicama na 180 do 240 stupnjeva dok se ne dobije željeni stupanj prženja i arome. Kava se priprema u osnovi priprema tako da se mješavina mljevene pržene kave prelije vrućom vodom pojedinih vrsta plodova kave. Danas postoje razne vrste i oblici kave poput espresso, instant kava, kava u prahu, granulama, te sa kofeninom ili bez njega.

Ovo je samo ukratko o kavi što sam našao na nekim portalima mreže svih mreža, koje sam koristio kao izvor teksta. I na kojima možete potražiti više o ovom omiljenom napitku.

Pišem o kavi i zbog toga što je kava jedan od mojih omiljenih napitaka. Uz kavu volim piti i čaj, kakao i slično. Ali okus i miris kave mi je nešto posebno što se riječima ne da opisati. Dugogodišnji sam ljubitelj ispijanja kave, ali do sada nisam našao ništa što je može zamijeniti. Naravno, i sam čaj i kakao su također nešto posebno i neopisivo. Svako na svoj način, ali na svoj naći. Ali kava nema premca. I kroz ovo vrijeme ispijanja kave sam dosta tih napitaka isprobao. I na kraju najbolje mi sjeda jest instant kava tri u jedan. A i među njima imam dvije omiljene mješavine kave. Čija imena ne bih pisao, jer nemam njihovu dozvolu da ih spominjem.

Toliko o kavi u ovom tekstu. Možda ću jednog dana još pisati o kavi, jer o kavi bi se moglo još dosta pisati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Uvodnik #01

Polako sve više uređujem i pišem ovaj blog sa web stranicom. Mada u blogu sam zadnjih nekoliko tekstova reciklirao sa jednog od prijašnjih blogova. Ali ipak sam se odvažio da ih ponovo objavim sa nadom da ćete uživati u njima. Ne volim pisati duge tekstove, da vas previše ne gnjavim u njima. A i nemam volje i inspiracije da pišem duge tekstove. Nekako ne vidim smisla u pisanju takvih tekstova.

Paralelno sa pisanjem ovog bloga pokušavam pokrenuti uređivanje i neke web stranice. Ali nikako da mi krene. Ovo što sam započeo je još uvijek samo početna radna verzija te web stranice. Dok ne odlučim o čemu će biti web stranica. Dotle će ostati takva kakva će i biti. Nadam se da će me inspiracija i ideja podariti nekom idejom o čemu da bude ta web stranica.

Još uvijek se dosta mučim sa pisanjem tih tekstova za ovaj blog. Naime, prošle godine 2023. u mjesecu ožujku sam preživio svoj drugi srčani infarkt, te prvi moždani udar. I prvih tjedana mi je bila oduzeta desna strana. I trebalo mi je nekoliko tjedana i mjeseci da se samo dignem iz kreveta. I da počnem odlaziti na WC, koji je bio nekih dva tri metra od mene. Jer krevet me je u potpunosti preuzeo. A nakon iskorištene prilike boravka u bolnici silom prilika sam morao da odem u neku ustanovu za rehabilitaciju. U kojoj sam bio do kraja mjeseca Listopada 2024. kada sam se vratio kući konačno. I počeo neki novi život u svom domu. Mada sam se dobro oporavio, da mogu polako započeti neki samostalni život, posljedice tih infarkta su još uvijem prisutne. I pitanje je da li će biti bolje. Ali ne želim se predati, već se nekako nastojim boriti dalje. Jer ako prestanem samo ću se dovesti u nepriliku.

Jedna od posljedica tih nemilih događaja je ostala u tome da ne mogu više hodati normalno kao prije. Već uz pomoć štake. Koju samo koristim dok idem u trgovinu ili neko slično mjesto. I ta štaka mi je više kao neka moralna podrška u hodanju. I da mi pomogne da ako malo zaglibim negdje. Jer ipak mogu hodati, ali šepam. A po kući mogu hodati bez šteke, jer imam se za što primiti ako mi je potrebno. A što se tiče ruke, ni ona me baš ne služi kao prije. Ali najbolje i onako kako sam prija mogao i znao. Mogu pisati i olovkom, a i na kompjuteru. Ali vidim da me ta desna ruka i dalje muči u tom pisanju. I ne mogu se služiti sa njom kako bih želio, ali ipak se mogu služiti. Mada moram koristiti pauze da se odmori. Općenito moram sve raditi sa nekom pauzom. Jer tijelo mi se umori i ne smijem pretjerivati. Više nisam onakav kakav sam prije bio. Pa su pauze postale dio mog života.

Želja mi je da podijelim ovo sa vama iz želje da znate da kod mene nije baš sve sjajno i bajno. I ja imam svoje probleme i muke kroz koje prolazim. Kao i svatko drugi. I svaki dan se moram hrvati sa svakodnevnim brigama kao i svi ostali koje je zadesila neka bolest poput infarkta, raka, tumora, nekog oblika paralize i slično. Jer ni ja nisam pošteđen tih svakodnevnih briga. Tek sada kada sam i ja bolestan i hrvam se sa posljedicama obaju infarkta vidim koliko je teško biti bolestan. Dok si zdrav ne vjeruješ u te priče, ali tek kada dođeš u tu situaciju shvatiš kolika je to stvarnost.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

7000 dana u Sibiru

Prije nekih nekoliko godina sam uspio da pročitam knjigu autora Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru”. Knjigu sam dobio na posudbu od jednog prijatelja. Knjiga o kojoj nisam isprva imao neke dojmove i nisam znao što da očekujem od te knjige. Ali ipak sam se odvažio da je pročitam.

Karlo Štajner bio je hrvatski komunistički aktivist i publicist austrijskog porijekla. Rođen je 1902. godine u Beču, a preminuo je 1992. godine u Zagrebu. Preživio je dugogodišnje zatočeništvo u sovjetskim gulazima, a nakon oslobađanja vrača se u bivšu državu, danas Hrvatsku. Po zanimanju je bio grafički radnik. U mladosti se pridružuje Komunističkoj partiji Austrije, te kao član partije djeluje Kraljevini Jugoslavije, Francuske, Austrije i Njemačke. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, u kojoj su u tadašnje vrijeme likvidirali partijske vođe, bježi u Rusiju. Gdje se nastanjuje u Moskvi i zapošljava se u tiskari Kominterne. U to vrijeme se vjenčao se sa Ruskinjom Sonjom. 1936. godine bude uhapšen pod optužbom da je špijun Gestapa, te bude osuđen na dugogodišnju robiju. Kaznu odslužuje u logorima polarnog kruga SSSR-a. Nakon 20 godina Vrhovni sud SSSR-a oslobađa ga kazne i pušta ga na slobodu. 1956. godine napušta SSSR i nastanjuje se u Jugoslaviji u Zagrebu.

Roman je autobiografski. Autor u romanu opisuje svoj dolazak u SSSR i svoje prve dane u Moskvi. Te kako je lažno optužen i osuđen na logorovanje u Sibirskim logorima i svoj život u tim logorima. Ovo je samo kratki opis u grubo ovog romana. Autor odlično opisuje kroz svu svoju surovost režima u SSSR-u u doba Staljina. Svu surovost života logoraša u logorima koji su se nalazili u Sibiru. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu, logoraša koji su morali proživljavati torturu NKVD-a i ledenu zimu Sibira. Svakodnevnu borbu sa gladi i zimom, a i teškim fizičkim radom. Teškim fizičkim radom, gladi, torturom njihovih čuvara koju mnogi logoraši nisu preživjeli. Zbog najmanje sitnice ljudi su bili lažno optuženi i kažnjavani. I svu tu torturu je Karlo Štajner preživio.

Nakon pročitane knjige ostao sam uznemireni. Uznemireni time što u 20. stoljeću su postojali ljudi koji su morali proživjeti jednu takvu torturu. A i zbog toga na što su sve neki režimi spremni uraditi malom čovjeku. Što čovjek može uraditi drugom čovjeku samo zato što nije dijelio njegovo mišljenje. Te se slagao sa politikom režima. Te na što su sve ljudi bili spremni da urade samo da pokušaju preživjeti. Neki nisu uspjeli izdržati torturu i otišli su radije u smrt.

Knjiga je i svjedočanstvo jednog malog čovjeka koji je uspio preživjeti sve te torture. Čovjeka koji je dao jednoj državi svoj život, a ona mu se odužila takvom užasnom torturom i ubila sve iluzije mladog čovjeka i ukrala mu život, najljudskije osjećaje. Autor nam je ostavio ovu knjigu u nasljedstvo i kao zalog da više ne ponovimo takve stvari. Ali do sada nismo uspjeli i sumnjam da ćemo uspjeti. Jer i dalje se događaju ovakve tragedije, koje uništavaju živote pojedinaca i čitavih obitelji i zajednica.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Kulinarstvo #1

Kulinarstvo (ili kuharstvo) je vještina obrade namirnica i pripremanje jela namijenjena ljudskoj prehrani. Kulinarstvo ovisi o raznim uvjetima, ekonomskim i socijalni prilikama pojedinca i naroda jednog kraja i zemlje, i te okolnosti utjecale utjecale i diktirale razvoj kulinarstva kroz povijest. Tako nekako bi glasio pojam kulinarstva. I o toj temi, kulinarstva, bih pokušao pisati kroz ove tekstove.

Ja samo prvenstveno kuhar amater, koji se već godinama pokušava naučiti ponešto o kuhanju za vlastite potrebe. Želja mi je da kroz ove tekstove pokušam podijeliti sa vama svoje iskustvo u pripremanju hrane i jela. Te kako doživljavam kuhanje, neka druga jela i sve što je vezano uz kulinarstvo. Jer kuhanje je važan dio čovjekova života. I u kojem čovjek zna i voli uživati.

Zadnjih godina zbog zdravstvenih razloga sam bio prisiljeni da se malo bolje posvetim kuhanju i kulinarstvu. I ne samo zbog zdravlja, već i silom prilika koje su se dogodile u mom životu. Mada moram priznati da baš u ovih nekoliko godina nisam puno naučio, ali i dalje učim. Jer puno toga moram još naučiti. A i u tom učenju kuhanja bilo je dosta prekida i ponovnih početaka učenja. Zbog nekih životnih problema koje još uvijek traju i nikako da se dovedu u red.

Nisam vegetarijanac, ali dosta volim prehranu na bazi povrća. Volim većinu mesa, ali zbog zdravlja pokušavam izbjegavati neka mesa, poput svinjetine. I zadnjih godinu dana nastojim istražiti i promijeniti svoje prehrambene navike. Jer kako sam već napisao, hrana može biti i lijek, a ne samo užitak i prehranjivanje.

Nisam ni neki stručnjak u pisanju tekstova što se tiče kulinarstva i gastronomije. Te kako izgleda, ne ću pisati o hrani i kuhanju i kulinarstvu općenito kao neki drugi, već na neki svoj način. Koliko ću uspjeti u tome i kakvi će tekstovi biti vrijeme će pokazati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Jedan dan Ivana Denisovića

Roman „Jedan dan Ivana Denisovića”, autora Aleksandra Solženjicina, temeljen je na Solženjicinovu zatočeništvu u radnom logoru, te govori o iskustvu običnog seljaka poslanog u Sibir zbog nepravedne osude za političke zločine. Roman je objavljen u studenom 1962. godine u časopisu „Novi mir”, te je roman rasprodan u desecima tisuća primjeraka.

Napokon sam nakon nekoliko mjeseci, sa prekidima, završio sa čitanjem romana. Roman, to jest pripovijest, „Jedan dan Ivana Denisovića” je glasovito djelo Aleksandra Solženjicina. Koje se temelji na opisu običnog dana običnog Rusa u logorskom zatočeništvu. Radnja prati jedan dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. godine i koja se temelji na iskustvima samog autora, koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu.

Roman opisuje jedan dan zatočenika u jednom logoru negdje u Sibiru. Dan počinje u 5 sati ujutro, kada Šuhov čuje poziv na buđenje u zimi 1951. godine. Šuhov nakon što je u veljači 1942 godine završio u njemačkom zarobljeništvu, uspijeva sa još četiri zarobljenika pobjeći iz zarobljeništva. Nakon čega je optužen za špijunažu i osuđen je na 10 godina rada u gulagu. U logoru je pripadnik 104. brigade, koja ima zadatak taj dan otići u gradnju radionica i objekata u „Soc-gradić”. Ali zbog kasnog ustajanja dobiva kaznu ribanja poda u upravnom objektu. Nakon odrađene kazne i doručka, odlazi sa ostalim logorašima na gradilište, gdje rade na gradnji nekog zida, postavljanja ograde i kopanju jama. Te doživljava jedan incident. Nakon odrađenog dana na gradilišta, prolaze torturu povratka u logor zbog kašnjenja jednog od logoraša, te prebrojavanja u logoru.

Roman je ispunjen životnim pričama logoraša, koji prolaze kroz torturu logora i zime u Sibiru. Međusobne odnose, optuživanja i pomaganja, nastojanja preživljavanja na sibirskoj zime i manjku ogrjeva za grijanje. Roman mi se je baš zbog toga svidio, što na slikovit način opisuje sve te odnose unutar jedne brigade, nade pojedinih logoraša da prežive dan i boravak u logoru na izdržavanju kazne. Gdje mala greška može završiti produženjem kazne. Te gdje su završavali građani Rusije samo zbog neslaganja sa aktualne vlasti u Rusiji ili nekog drugog grijeha.

Aleksandar Solženjicin je ruski prozaist i politički zatvorenik, i najistaknutije ime književnog otpora i sovjetskom totaletarizmu. Rođen je 1918 u Kislovodosk, a umro je 2008 u Moskvi. 1945. godine je zbog pisama u kojima je kritizirao Staljina, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Nakon izlaska iz logora napisao je „Jedan dan Ivana Denisovića”. Aleksandar Solženjicin je napisao i mnoga druga djela. I koja se vrijedi pročitati. Jedan je od najboljih pisaca novije kojeg se mora pročitati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Benito Juarez 2. dio

Nakon pročitane knjige o Benitu Juarezu do kraja i uživanja u radnji i lukavstvu i odvažnosti glavnih likova ostao sam ispunjen dojmovima bez riječi kojima bih riječima teško opisao. Knjiga te svojim napetim radnjama vuče dalje u čitanju, da je pročitaš do kraja.

Priča je to o malim ljudima koji su se suprotstavili pokušaju Francuske okupacije Meksika 60-tih godina 19 stoljeća. Priča je to o hrabrosti, odvažnosti glavnih junaka ovog romana, predsjedniku Benitu Juarezu, Crnom Gerardu, Malom Andreu, poglavicama Medvjeđe srce i Medvjeđe oko Indijanaca Apače, te mnogim manje znanim junacima koji su samo željeli da se oslobode Francuske tiranije i pohlepe.

Priča je to puna zapleta, hrabrosti i odvažnosti glavnih junaka. Ispunjena lukavstvom i mudrosti, sa dozom humora. Priča je to ispunjena francuskom bahatosti i meksičkom željom za oprostom. Koja prikazuje da glavni junaci nisu primitivci koji će se spustiti na nivo francuskoj bahatosti i umišljenosti. Francuskim vojnicima koji su bili spremni činiti zla djela, te se iživljavati na običnim građanima Meksika. Priča odlično prikazuje kako glavni junaci, običnim građanima tadašnjeg Meksika, žele samo da obrane svoju domovinu od agresora sa miroljubivom politikom, koja nije poznavala želju za osvetom, koja nije poznavala pojam zub za zub.

Dok su agresori koristili agresijom, nasiljem, želeći njome zatrti sav otpor prema agresiji kojom su se koristili. Priča je o tome kako se može obraniti domovina od agresije, ne čineći teror nad neprijateljem. Da su branitelji ispunjeni visokim moralom, poštenjem i ljubavi, te da se i tim odlikama može obraniti domovina u kojoj žive.

Zadivila me je i želja nekih glavnih likova za iskupljenjem svojih grijeha, da postanu bolji ljudi. Što i uspijevaju. A i pronaći u tim tmurnim vremenima i ljubav i spokoj. Unatoč svim nedaćama kroz koje su prolazili. Roman me je ponovo, još jednom podučio kako se iz čitanja romana može naučiti puno o ljubavi, odvažnosti, ljubavi i mnogim drugim vrlinama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Benito Juarez

Ovo je jedno od djela Karly Maya. Poznatog njemačkog pisca po romanima o Winnetou i Old Shatterhandu. Glavnim junacima Divljeg zapada. Mnogi knjiženvi povjesničari su ga zaboravili, ali pamte ga mnoge generacije čitatelja, koji su odrasli uz romane o Winnetou i Old Shatterhanda.

Prije nekoliko godina sam čitao knjigu o Benitu Juarezu, meksičkom političaru i predsjedniku. Knjigu je napisao poznati njemački pisac Karl May, autora romana o Winnetou. Radnja knjige počinje u jednoj arapskoj državi gdje jedan tiranin kupuje bijelu ropkinju, koja bježi uz pomoć nekih španjolski robova. A nastavlja se u Meksiku. Gdje vlada pobuna protiv Francuskih osvajača. Priča je to o borbi Meksikanaca kojima je na čelu Benito Juarez i koji se bore protiv francuskih osvajača i Ferninanda Maximiliana.

Radnja romana je puna napetosti i prevrata. Hrabrih ljudi koji se bore protiv tiranina za svoju slobodu. Priča je to o malim ljudima koji raznim načinima pokušavaju doći do slobode. Najviše me se je dojmio kapetan Wagner koji svojim lukavstvom i hrabrosti izbavlja španjolske robove i ropkinju iz ralja arapskog tiranina. Te kreće sa njima u potragu za izbjeglicama i prognanicima koji su ostali zarobljeni na nekom otoku. Te ih pronalazi i sa njima se vrača u Meksiku.

Priča je to i o Crnom Gerardu, koji se bori na strani Benita Juareza protiv francuskih osvajača. Za slobodu Meksika i njihovih građana. Roman odlično opisuje, sa puna zapleta, o njegovoj borbi. Unatoč što je i sam Francuz, ipak staje u stranu Meksikanaca, Indijanaca i Španjolaca. Razočaran je u ljubav svog života, koja ga je izdala i prevarila. I to ga tjera na naprijed u borbi za pravdu.

Knjiga je i puna ostalih zanimljivih likova. Poput gostioničara Pirnero, koji svom silom želi udati svoju kćer. Koja uporno odbija sve udvarače, ali se zaljubi u Crnog Gerarda. I prema njemu gaji ljubav i svu simpatiju.

Mada se radnja ovog romana odvija u dalekom svijetu, vrijedi je pročitati. Cijeli roman me je dojmio zbog borbe tamošnjih domorodaca od stranih osvajača. I za uspostavljanje svoje vlastite država. Roman kroz neke likove i događaje opisuje borbu malih ljudi za slobodu i nezavisnost. Pohlepu pojedinih likova, lukavstvo i odvažnost malih ljudi. Najdojmljiviji dio u kojem odvažnost i lukavost kapetana Wagnera, kako je na prijevaru uspio spasiti španjolske robove i ropkinju. I izigrao samog arapskog tiranina i očitao mu lekciju koju će dugo pamtiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma

Pisanje

Kao i u prijašnjim blogovima i u ovom imam problema sa pisanjem tekstova. Po tko zna koji puta uviđam da pisanje raznih tekstova nije lagan posao. Mada je svaki posao težak na svoj način. U svom životu sam promijenio nekoliko poslova, i svaki je bio težak na svoj način. Ali ne postoji lagan posao. Pisanje je lijep kreativan posao. Ali treba imati pomalo i dara za pisanje. Inspiracije uvijek ima. Ali uvijek se suočim sa prijenosom misli u pisanu riječ i smisleni tekst. Tako je i u ovom pisanju tekstova za ovaj blog.

Osim što imam taj problem prijenosa misli u pisane riječi i smisleni tekst imam i problema sa pisanjem na kompjuteru. Naime, prošle godine sam imao i srčani i moždani infarkt (udar). I kao posljedica tih nemilih događaja ostala je posljedica da se ne mogu služiti sa desnom rukom i nogom više onako kako sam se prije mogao koristiti. Mada moram biti sretan da sam se uopće uspio oporaviti dovoljno da se mogu kretati i baviti se nečime. Ali o tome u jednom od idućih tekstova.

Radije da se vratim na temu pisanja. Mada će mi biti teško i ovaj tekst napisati, priznajem to, ipak ću pokušati da napišem nekoliko redaka o ovoj temi. Mada mi je teško pisati, ipak ću nastojati da pišem. Ne želim da me ta težina pisanja spriječi u tome da pišem. Ipak se još uvijek nadam da ću smoći tu neku snagu da pišem i napišem nešto. Jer lijepo je pisati. Ma koliko teško mi to bilo. Jer sve ove riječi pišem iz vlastitog iskustva. Iz srca. Iskustvo koje ne mora biti isto kao i vaše.

Netko lakše se izražava u pisanju, netko teže. Nismo svi isti u tome. U tome jest čar, što smo svi različiti. A i netko se lakše se izražava pisanjem, drugi sa govorom i verbalnim pričanjem. Sve zavisi od osobe do osobe. Svatko se je našao u svom izražavanju. Meni je ponekad se lakše izraziti pisanjem, ali ponekad i govorom. Sve zavisi kako sam raspoložen. Tako da je kod mene ta neka kombinacija pisanja i govora.

Mada moram priznati da sam tek u nekoj zrelijoj dobi zavolio pisanu riječ. Kao mlada osoba i učenik osnovne i srednje škole, nisam baš volio čitati. I čitao sam pod prisilom, tek da zadovoljim zadaću za školu. Ali tek kada sam došao u neku zreliju dob sam iz nekog čistog mira počeo čitati. I ljubav prema prema knjizi i čitanju se je rodila. I uvidio sam koliko sam propustio ne čitajući te predivne knjige. Te sam pomalo pokušao da nadoknadim zaostalo. Ali kako me je ta neka bolest zadesila prije nekih godinu i pola, na žalost morao sam prestati da čitam i pišem. i posvetiti se rehabilitaciji. Ali sada kada sam se oporavio dovoljno nastojim polako se vratiti tom pisanju i čitanju. Najviše tekstova vjerske tematike. Jer sam u tijeku bolesti osjetio koliko sam zanemario vjeru. I nešto me je vuklo da se vratim vjeri. I u tim vjerskim tekstovima se može pronaći nešto lijepo. Jedno predivno iskustvo. Koje ne treba zanemariti.

Toliko od mene u ovom tekstu.

Lijep pozdrav

Vaš Nevjerni Toma

Srčani i moždani

Negdje sredinom mjeseca Ožujka 2023. godine sam doživio svoj drugi srčani infarkt, te dan kasnije i svoj prvi moždani infarkt. Teško da ću zaboraviti te dane. Mada kako dani prolaze sve je pomalo izblijedilo, ali sjećanje je još prisutno. I teško da ću to zaboraviti.

Sve je počelo jednog dana tog mjeseca Ožujka kada sam prvi puta osjetio neke simptome. Pritisak u prsima, trnci u lijevoj ruci, pritisak u glavi, čudan rad u srcu. Ali kako je sve to počelo tako je i završilo. I nisam se brinuo o tome. Mislio sam privremena kriza. Ali drugi dan sam u isto vrijeme oko podneva osjetio ponovo iste stvari, ali i to je prestalo kada sam se malo odmorio. Ali treći dan me je opet uhvatilo i to ozbiljno. Ali negdje u večernjim satima. I nije htjelo da prestane. Unatoč što sam se pokušao smiriti, jer sam i neku nervozu usput osjećao. I onda sam si rekao „U redu ovo je ozbiljno i mora da je srčani udar.” I tako sam pozvao hitnu sa nadom da ću kratko vrijeme biti u bolnici. I ta hitna me je odvela u bolnicu gdje su mi potvrdili srčani infarkt.

I tako je počela moja avantura sa borbom za oporavak. Idući dan su me prebacili u neku drugu bolnicu gdje su mi napravili neki zahvat na srcu. I sve je dobro prošlo. I tu večer otišao kao i svi drugi pacijenti na počinak. I tako me je tijekom noći nekako pogodio i moždani udar. Kojeg se baš i ne sjećam. Ali se sjećam da sam se negdje tijekom noći probudio i osjetio sam se loše i da ne mogu micati sa desnom stranom tijela. Ne znam kako sam uspio pozvati sestre i kako im uspio objasniti da mi je loše, ali shvatile su da nije dobro sa mnom. I pozvale nekog doktora koji me je pogledao i rekao sestrama ovo je moždani udar. I vodite ga na CT da vidimo gdje je bio. Te su počele i sa nekom terapijom. Ali naravno taj CT nije otkrio gdje je bilo oštećenje.

Nekoliko dana nakon toga su ponovili pregled sa tim uređajem, ali ni ovaj puta nisu ništa otkrili. Pa su doktori rekli da idem na magnet. I nekoliko dana nakon toga su otkrili gdje je moždani udar bio. I rekli su da nije bio težak udar. Ali na žalost bio je dovoljno jak da me tako onesposobi. Moram napomenuti da u odmah počeli sa terapijom lijekovima, a i fizikalna terapija me je zgrabila i počela sa nekim vježbama. I nakon nekoliko dana i više sam polako počeo da mičem desnom rukom. Na što su mi rekli da ima nade. I tako polako sa terapijom i vježbanjem sam ustao iz kreveta i počeo hodati. Za što mi je trebalo nekih dva mjeseca. I polako sam također da idem i na WC i hodati bolničkim hodnikom. Nakon nekih dva mjeseca sam prebačen u neku ustanovu za rehabilitaciju. Gdje sam uz vježbanje se još više oporavio. I krajem mjeseca Listopada se vratio kući da nastavim sa oporavkom.

Mada sam se oporavio dosta dobro, ali ipak mogao sam se i bolje oporaviti. Jer još uvijek ne mogu baš najbolje se koristiti desnom rukom i nogom, ipak sam sretan da sam se uspio toliko oporaviti da mogu sam živjeti. Mada je teško, ali ipak ne želim očajavati i predati se. Jer ako se zapustim, znam da ne će biti dobro. I već neke duže šetnje mogu da obavim. A i neke namirnice si donijeti iz trgovine. Teško, ali ipak mogu. I još će mi trebati vremena da se pokušam bolje oporaviti.

Ali najviše me boli što sam ostao bez fizikalne terapije. Ali tražio sam nastavak te terapije negdje u bolnici. Ali tek prvi inicijalni pregleda sam dobio tek u mjesecu Travnju iduće godine. Što me ljuti jer ću nekih 6 mjeseci biti bez fizikalne terapije. Što će se sigurno utjecati na moj oporavak. Te ću se morati do tada nekako sam snaći sa vježbanjem i sličnim aktivnostima.

Ovo je ukratko moja priča sa susretom sa drugim srčanim infarktom i prvim moždanim infarktom. Sretan sam što sam imao sreće u ovoj nevolji da je sve to bilo u bolnici i da nije negdje na ulici bio taj nemili događaj. I što sam se uspio koliko toliko oporaviti da se mogu kretati. I da nisam ostao u invalidskim kolicima.

Toliko od mene u ovoj prići

Nevjerni Toma

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑