Negdje sredinom mjeseca Ožujka 2023. godine sam doživio svoj drugi srčani infarkt, te dan kasnije i svoj prvi moždani infarkt. Teško da ću zaboraviti te dane. Mada kako dani prolaze sve je pomalo izblijedilo, ali sjećanje je još prisutno. I teško da ću to zaboraviti.

Sve je počelo jednog dana tog mjeseca Ožujka kada sam prvi puta osjetio neke simptome. Pritisak u prsima, trnci u lijevoj ruci, pritisak u glavi, čudan rad u srcu. Ali kako je sve to počelo tako je i završilo. I nisam se brinuo o tome. Mislio sam privremena kriza. Ali drugi dan sam u isto vrijeme oko podneva osjetio ponovo iste stvari, ali i to je prestalo kada sam se malo odmorio. Ali treći dan me je opet uhvatilo i to ozbiljno. Ali negdje u večernjim satima. I nije htjelo da prestane. Unatoč što sam se pokušao smiriti, jer sam i neku nervozu usput osjećao. I onda sam si rekao „U redu ovo je ozbiljno i mora da je srčani udar.” I tako sam pozvao hitnu sa nadom da ću kratko vrijeme biti u bolnici. I ta hitna me je odvela u bolnicu gdje su mi potvrdili srčani infarkt.

I tako je počela moja avantura sa borbom za oporavak. Idući dan su me prebacili u neku drugu bolnicu gdje su mi napravili neki zahvat na srcu. I sve je dobro prošlo. I tu večer otišao kao i svi drugi pacijenti na počinak. I tako me je tijekom noći nekako pogodio i moždani udar. Kojeg se baš i ne sjećam. Ali se sjećam da sam se negdje tijekom noći probudio i osjetio sam se loše i da ne mogu micati sa desnom stranom tijela. Ne znam kako sam uspio pozvati sestre i kako im uspio objasniti da mi je loše, ali shvatile su da nije dobro sa mnom. I pozvale nekog doktora koji me je pogledao i rekao sestrama ovo je moždani udar. I vodite ga na CT da vidimo gdje je bio. Te su počele i sa nekom terapijom. Ali naravno taj CT nije otkrio gdje je bilo oštećenje.

Nekoliko dana nakon toga su ponovili pregled sa tim uređajem, ali ni ovaj puta nisu ništa otkrili. Pa su doktori rekli da idem na magnet. I nekoliko dana nakon toga su otkrili gdje je moždani udar bio. I rekli su da nije bio težak udar. Ali na žalost bio je dovoljno jak da me tako onesposobi. Moram napomenuti da u odmah počeli sa terapijom lijekovima, a i fizikalna terapija me je zgrabila i počela sa nekim vježbama. I nakon nekoliko dana i više sam polako počeo da mičem desnom rukom. Na što su mi rekli da ima nade. I tako polako sa terapijom i vježbanjem sam ustao iz kreveta i počeo hodati. Za što mi je trebalo nekih dva mjeseca. I polako sam također da idem i na WC i hodati bolničkim hodnikom. Nakon nekih dva mjeseca sam prebačen u neku ustanovu za rehabilitaciju. Gdje sam uz vježbanje se još više oporavio. I krajem mjeseca Listopada se vratio kući da nastavim sa oporavkom.

Mada sam se oporavio dosta dobro, ali ipak mogao sam se i bolje oporaviti. Jer još uvijek ne mogu baš najbolje se koristiti desnom rukom i nogom, ipak sam sretan da sam se uspio toliko oporaviti da mogu sam živjeti. Mada je teško, ali ipak ne želim očajavati i predati se. Jer ako se zapustim, znam da ne će biti dobro. I već neke duže šetnje mogu da obavim. A i neke namirnice si donijeti iz trgovine. Teško, ali ipak mogu. I još će mi trebati vremena da se pokušam bolje oporaviti.

Ali najviše me boli što sam ostao bez fizikalne terapije. Ali tražio sam nastavak te terapije negdje u bolnici. Ali tek prvi inicijalni pregleda sam dobio tek u mjesecu Travnju iduće godine. Što me ljuti jer ću nekih 6 mjeseci biti bez fizikalne terapije. Što će se sigurno utjecati na moj oporavak. Te ću se morati do tada nekako sam snaći sa vježbanjem i sličnim aktivnostima.

Ovo je ukratko moja priča sa susretom sa drugim srčanim infarktom i prvim moždanim infarktom. Sretan sam što sam imao sreće u ovoj nevolji da je sve to bilo u bolnici i da nije negdje na ulici bio taj nemili događaj. I što sam se uspio koliko toliko oporaviti da se mogu kretati. I da nisam ostao u invalidskim kolicima.

Toliko od mene u ovoj prići

Nevjerni Toma