U ovim tekstovima sam želio pisati o svojim svjedočanstvima koje sam doživio u svom životu. Ali nekako imam dojam da sam skrenuo sa puta i da pišem o nekim drugim stvarima. Što me pomalo izjeda, jer volio bih da ostanem na putu svjedočanstva. I da pokušam svjedočiti o mnogim stvarima, poput vjere, iskustvima u životu i inim stvarima. Jer želim to podijeliti sa svima vama koji ste željni da čitate moje tekstove.
Jedna od stvari sa kojom se suočavam zadnjih mjeseci jest usamljenost. Živim sam bez igdje ikoga. Roditelje sam davno pokopao, sestra se udala i otišla daleko živjeti. Nisam do sada našao neku voljeno osobu sa kojom bih podijelio svoju usamljenost. I takao sam ostao sam živjeti, bez bližnjeg svog. Ne žalim se, jer volim pomalo živjeti sam u nekom miru, ali opet kroz sve moram sam prolaziti, bez voljene osobe ili bližnjeg svog. Kako je lijepo živjeti sam, tako je lijepo živjeti u nekoj vezi i braku. Ne kažem da je život težak ili lagan u oba slučaja. Svaki od ovih situacija ima svoje dobre i loše strane, lijepe i ružne trenutke. Život nije lagan, težak je, ali i može biti lijep i ugodan. Sve ovisi kako si posložiš u životu. Meni je ispalo ovako kako je ispalo. Moglo je biti ljepše, a moglo je biti i lošije i puno teže. Nakon preživljenih ova dva srčana infarkti i jednog moždanog udara, sretan sam da sam još živ. I da mi je Nebeski Otac pružio još jednu priliku u životu. I da mi nije još došlo vrijeme da pođem na onaj svijet. A i Nebeski Otac mi je pružio priliku da pokušam uraditi još neka djela, da pokušam spasiti svoju dušu. I da možda uradim još nešto lijepo u životu.
A pomalo sam i sam izabrao ovu samoizolaciju. Za koju ne znam jesam li dobro odabrao ili ne. Jer dosta sam se razočarao u ljude tijekom svog života. Koji su neki od njih bili dosta grubi u svom ponašanju. I dosta su se grubo ponijeli prema meni. Što me je razočaralo. Da sam se sve više počeo povlačiti od ljudi. D bih zadnjih mjeseci se izolirao od ljudi, baš zbog tih grubijana. Ali nisu svi bili loši. Bilo je i dobrih ljudi, sa kojima na žalost nisam znao kako da ostanem u kontaktu. I tako sam ostao sam. Usamljen bez društva. Što mi pomalo godi, jer barem razočarenje ne doživljavam.
A opet čeznem za društvom. Barem za jednom voljenom osobom, sa kojom bih mogao da imam bar nešto, da otklonim tu samoću i usamljenost. Jer teško je tako živjeti, sam i usamljen.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma
Nevjerni Toma 
Komentiraj