Zadnjih nekoliko tjedana zadao sam si da ću početi se učiti moliti namaz i još neke kršćanske molitve. Obično ih molim oko 17 sati. Kada obavim većinu obaveza tijekom dana. Za sada tako, jednostavno da se pokušam naviknuti da u određeno vrijeme molim. A usput pokušavam se prisiliti da počnem moliti namaz i u ostale dijelove dana. Ali nikako da se natjeram na to. Uvijek zaboravim. A razlog tome je želja da se kroz molitvu tih molitava pokušam približiti Bogu i Nebeskom Ocu. Da pokušam kroz te molitve da ojačam svoju vjeru. Sa nadom da ću kroz ove molitve naći neki mir koji mi nedostaje. I za kojim žudim. Sa nadom da će mi to pomoći da se promijenim u životu i promijenim životne navike. Ali za to sve treba vremena.
Nešto mi govori da molim te molitve. Kao da me nešto poziva da molim te molitve. Da će mi koristiti. Jer molitva je nešto predivno što čovjeku može pomoći u njegovim dvojbama. Da kroz molitvu sazrijeva i da razgovara sa Nebeskim Ocem. Mada nam se može činiti da molitva ne pomaže, ali Nebeski Otac nas čuje. I uslišati će molitvu kada za to dođe vrijeme. Zato ne moramo očajavati, već uporno moliti, jer to nas može smiriti i dovesti nas u neki mir. Koji nam nedostaje u životu.
Ali moram priznati da uvijek kada molim osjetim i neki drugi glas koji me tjera da prestanem sa tim molitvama. Kao da mi to ne će pomoći, da uzalud molim. I svaki puta se borim da nastavim sa molitvom. Vjerujem da je to neki napasnik, čije ime ne bih spominjao, pokušava me odvući od molitve i tako udaljiti od Nebeskog Oca. Koji je bio dobar u mom životu. I puno mi je pomogao. A taj napasnik me želi odvući nazad u grijeh, kojeg bi se volio osloboditi. Jer griješiti je loše. Lijepo je kad možeš da govoriš istinu, mada to zna biti teško. Taj predivan osjećaj koji ne možeš riječima opisati.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma
Nevjerni Toma 
Komentiraj