Moj život je u ovih nekoliko mjeseci od kada sam izašao iz ove ustanove polako odveo u neku monotonost i rutinu. I pomalo sam došao u stanje nekih rituala i rutine koje nisam imao dok sam živio u domu. Osjećam se pomalo kao da nisam živio u toj ustanovi za rehabilitaciju. Mada me još uvijek proganjaju mnoga sjećanja na boravak u domu, ali ipak sam se pomalo vratio svakodnevnim pitanjima života. I pomalo uživam u životu izvan ove ustanove. Nastojeći se ne osvrtati više na život u toj ustanovi. Jer u toj ustanovi sam doživio dosta neugodnosti i bilo je jedno od mojih težih djelova života. Jedino mi je žao što nisam uspio ostati u nekom kontaktu sa nekim djelatnicama iz ustanove. Djelatnicama koje su mi ostale u ugodnom sjećanju. I koje su bile toliko pristojne da su mi se svidjele. Jer su mi ostale drage osobe sa kojima bih volio da i sada imam nekog kontakta sa njima. Ali na žalost tako je valjda moralo biti. I barem ću neku lijepu uspomenu imati na njih. A tko zna, možda se negdje nekako sretnemo u gradu i obnovimo neki kontakt.
Na žalost, zadnjih više od pola godine sam zanemario i svoju vjeru u Islam. Već dugo nisam obavio klanjanje. A i ostale molitve zapustio. Dok sam bio u toj ustanovi sanjao sam da kad dođem kući da ću uspjeti da ponovo krenem obavljati klanjanje po običaju Islama. A i obnoviti svoje znanje o Islamu. Ali na žalost u ovih tri mjeseca koliko sam kod kuće na žalost još uvijek nisam započeo sa ponovnim obavljanjem klanjanja po običaju Islama. I moram priznati da mi nedostaje to klanjanje i molitva po Islamskom običaju. Jer prema onom malo što sam pokušao klanjati uvidio sam da mi se to sviđa. I da je to predivna aktivnost tijekom dana. A zadnjih tjedana me pomalo nešto ponovo vuče k tome da pokušam da obnovim to prakticiranje klanjanja. I da obnovim sve što mogu vezano uz Islam. Jer vidim da to nije loša vjera. I da su nas mediji i pojedinci dosta zaveli o toj vjeri. Jer koliko sam vidio iz ono malo proučavanja vjere Islam, da je to ipak dobra i predivna vjera, koju se isplati prakticirati.
Mada time što se držim i kršćanstva i Islama, pomalo sjedim na dvije stolice. Što baš nije dobro. Nije baš pametno sjediti na dvije stolice. I u ovakvim slučajevima treba se odlučiti dok još problemi nisu nastupili. I odbili se o glavu. Tako bi se i ja morao odlučiti oko svoje vjere. Po kojoj vjeri vjerovati u Nebeskog oca. Pošto sam odgojen u katoličkoj vjeri, najbolje bi mi bilo da se držim kršćanstva. Pošto već najbolje znam o toj vjeri. A o Islamu bih sve ispočetka morao učiti i prema toj vjeri organizirati svoj život. Tako da sam dosta neodlučan po tom pitanju. I morati ću se nekako odlučiti, dok još nije nastala totalna zbrka u mojoj glavi.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma
Nevjerni Toma 
Komentiraj