Nekako je na moju vjeru utjecalo i zdravlje. Barem ja tako mislim. Naime, prije nekih dvije godine sam doživio drugi srčani infarkt, i dan nakon toga i prvi moždani infarkt. I oporavak od posljedica tih infarkta još uvijek se oporavljam. Moj oporavak nije bio lagan i još uvijek nije lagan. I još uvijek se moram nositi sa posljedicama. Posljedice me i danas muče. Ali oporavak mi nije bio lagan. Jer moždani infarkt me je bacio u krevet. I uz dosta napora i vježbanja, ipak sam se uspio nekako izvući iz kreveta. I polako se sve više kretati. Uz skoro svakodnevno vježbanje uspio sam se toliko oporaviti da se mogu kretati uz pomoć štake. Ali ipak mi je potrebno daljnje vježbanje, da održim ovo stanje u koje sam napredovao. A opet nekako sam se pomirio sa time da više ne ću se moči kretati kao prije kada sam bio zdrav. I sa time se moram nekako nositi. Jer sumnjam da će biti bolje. Teško se je nositi sa tom slabom pokretljivosti. I često se pitam kako dalje sa time? Kako živjeti sa time? Što će još biti? Ali ogovori će doći s vremenom.
U cijelo ovo vrijeme sam dosta razmišljao o vjeri i prošlosti. Kako sam zapustio vjeru. Kako sam griješio. I to sve me je proganjalo. I još uvijek me proganja. Valjda Nebeski Otac ovako želi da iskupim svoje grijehe. Da ovom svojom pokorom se pokušam očistiti od grijeha. Makar sam kršten, i time su moji grijesi oprošteni, izbrisani. Mene još uvijek progone neki loši događaji iz prošlosti. I kojih se ne mogu osloboditi. Tako da se dosta znam mučiti sa tim sjećanjima iz prošlosti. I sa čime se moram nekako nositi. Možda je to prisjećanje na neugodne događaje zapravo neki proces čišćenja moje savjesti da bih na si osigurao bolju budućnost na onom svijetu.
Jedna od stvari koja me dosta muči jest desna ruka i noga. Posebno ruka. Naime, kako sam dešnjak, dosta stvari sam radi prije infarkta sa desnom rukom. Od kada sam imao taj moždani infarkt i desna strana mi je bila oduzeta, sve sam morao nekako prebaciti na lijevu ruko. Ali s vremenom sam uspio toliko izvježbati desnu ruku da se sa njom mogu koliko toliko mogu služiti. Ali ne više toliko dobro kao prije. Jer još uvijek mi je slaba desna ruka. I sa njom otežano obavljam neke zadatke. Ponajviše mi je sa njom teško pisati, bilo olovkom, bilo na tipkovnici. Tako da se dosta mučim sa njom. Ali ipak nastojim da se sa desnom rukom što više služim, da mi ostane u nekoj funkciji. Jer ne bih želio da mi u potpunosti propadne. I da pokušam očuvati sa njom ovo stanje koliko je moguće.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma
Nevjerni Toma 
Komentiraj