Vjera #05

Ne znam kako bih opisao svoju vjeru. Vjera postoji u mojoj duši. Mojoj glavi. U mojoj duši. Vjeruje da mi Nebeski Otac pomaže u mojim nevoljama i dobrim stvarima. A opet osjećam da nije na pravom putu. Kao da sumnjam u Nebeskog Oca, da nisam baš vjeran. Uvijek tražim neki dokaz, kao što je Nevjerni Toma, apostol, tražio da vidi rane na Isusu Kristu i onda povjerovao, tako i ja sam uvijek u potrazi za nekim dokazima. Sumnjam u neke svoje sposobnosti, ali kada ih uradim vidim da sam mogao da ih uradim. Sumnjam da mogu nešto uraditi, a kada uradim onda sam ljut što sam uopće sumnjao u sebe. I u tome leži moja nevjera. Moj problem, što u sve sumnjam. A ne bih trebao, trebao bih biti odvažniji u svojoj vjeri i više vjerovati u sebe i u Nebeskog Oca i njegovu pomoć.

Zato se ja volim zvati i „Nevjerni Tome”, jer sumnjam u vjeru, snagu, svoju sposobnost. I u svemu tražim neki dokaz. Jer sam sumnjičav u svemu. U meni je vjera poljuljana. I nije baš savršena. I to priznajem. Da nisam baš neki vjernik kakav bi trebao da budem. Čak i sumnjam da ću i ovaj tekst uspjeti nekako napisati. Sumnjam u svoju mogućnost pisanja tekstova. U pismeno izražavanje. A molio sam „Nebeskog Oca” da mi pomogne u pisanju ovih tekstova. I ipak na kraju uspijem napisati neki tekst. Bogu hvala na tome.

Za vjerom uvijek treba tragati. Uvijek ju tražiti. Uvijek je nadograđivati i razvijati. Jer ako to ne radimo, nema nam uspjeha u životu. Jer napredak u vjeri nam može donijeti onaj neki mir u duši, koji samo kroz vjeru u Boga možemo pronaći. A Bog voli one koji vjeruju u njega. I nastoji im pomoći u njihovim potrebama. Jer ako si vjeran u svojoj vjeri, onda se možeš nadati ljubavi Božjoj i miru u svojem životu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Nevjerni Toma