Moja muka i borba sa posljedicama srčanog i moždanog infarkta nastavlja se polako dalje. Još uvijek osjećam neku vrstu bola u desnoj ruci i nozi. Te i dalje teško hodam, bolje napisati šepam, a i desna ruka me i dalje ne služi najbolje. I sa rukom više me mogu raditi kao i prije. Tako da se i dalje moram nositi sa time. I dalje se učiti kako živjeti sa tom nekom boli u ruci i nozi. Najviše mi je žao što sam sa izlaskom iz ustanove za rehabilitaciju ostao bez fizikalne terapije. Koja mi je puno značila i pomagala u mojem oporavku. Naravno kada sam izašao iz te ustanove kod doktora opće prakse sam tražio da me se pošalje na fizikalnu terapiju, na koju imam pravo, i prvi neki termin sam dobio tek u mjesecu travnju iduće godine. Tako da ću šest mjeseci biti bez te fizikalne terapije. I pomalo je strah da u tom periodu ne ću imati problema i pogoršati mi se stanje. Da ću sve morati ispočetka.
Donekle sam se pomirio sa time da će ovo moje stanje ovako ostati u ostatku mog života. Da će sve to biti dio mojeg novog života. Jer više ne ću biti dobro kao što sam bio prije infarkta. Te se sa time moram nekako pomiriti. I nositi se sa time kako znam i umijem. S jedne strane sretan sam što sam se tako uspješno oporavio. A s druge strane opet sam žalostan. Jer dok vidim neke druge ljude koji su isto imali moždani infarkt kako su se dobro oporavili, žao mi je što nisam među njima. Imam dojam da je negdje u dosadašnjem oporavku napravljena greška, zbog koje se nisam bolje oporavio. Ali sada nema povratke, već se nekako boriti sa time da ostane ovakvo stanje. Da se ponovo ne pogorša.
Kako sam izašao iz te ustanove za rehabilitaciju, tako sam potražio i neku pomoć. Na centru za socijalu sam zatražio neku financijsku pomoć. I taj postupak se polako kreće. I prema zadnjim informacijama neka moja medicinska dokumentacija je poslana na neko vještačenje da bi mi se priznao neki invaliditet. Pa da se onda može dalje obaviti sve ostalo što treba. Da dobijem neku pomoć, kako sada to zovu inkluzivni dodatak. Sa nadom da će se brzo to riješiti da mogu od nečeg živjeti, mada su mi rekli da treba dugo čekati pa ću se morati malo strpjeti. Ali jedno me boli i smeta što nikako da se pokrene jest dobivanje invalidske mirovine. Jer moram priznati da nisam više za bilo kakav rad u nekom poduzeću. Naime, paralelno sa tih pokretanjem postupka na centru za socijalu pokušavam da pokrenem da mi se prizna i invalidska mirovina. I već sam se informirao što sve moram da pribavim, jer izgleda da imam pravo na invalidsku mirovinu. Ali sve je zapelo kod doktora, koji već dva tjedna kod sebe drži taj postupak i nikako da se trgne i da obavi svoj dio posla, tako da dalje mogu krenuti u postupak na mirovinskom osiguranju. I to me tako ljuti i žalosti da sam sav jadan. Jer ne znam kako da trgnem doktora da obavi svoj dio posla. Znam da doktor ima puno posla, ali da me toliko mora zavlačiti to ne mogu da razumijem.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…
Lijep pozdrav
Nevjerni Toma
Nevjerni Toma 
Komentiraj